Dosije

Lijevi pogled na "Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH" (četvrti dio)

Anđela Pepić, Banja Luka

U Uvodnom razmatranju i prethodnim tekstovima sam predstavila šta je to sadržano u tekstu Izjave o principima pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, u kojoj se naglašava obaveza primjene mjera koje su predstavljene u Sporazumu za rast i zapošljavanje u Bosni i Hercegovini, te predstavila prve tri mjere iz Sporazuma. U ovom tekstu osvrnuću se na predviđenu mjeru 4 iz Sporazuma, a koje se odnose na preduzeća.

Preduzeća

Prema autorima Sporazuma, Bosna i Hercegovina ima najlošije rezultate u restrukturisanju velikih preduzeća, a primjena stečajnog zakonodavstva je slaba. Dodatno, privatizacija nije provedena kako je planirano, a kao rezultat „tek nekoliko velikih preduzeća je dovedeno na tržište“ (str. 8). U Sporazumu je dalje navedeno da „investitori nemaju dovoljnu zaštitu, ključne informacije za mnoga preduzeća su nedostupne ili nekvalitetne, dužnosti članova odbora su nejasne, a sankcije male za loš učinak i izvještavanje“ (ibid.). Kao mjere, autori Sporazuma, uz navođenje da BiH ima slab privatni sektor i teškoće u privlačenju investitora, kažu da su potrebni „bolji zakoni i prakse zaštite investitora, uključujući

-snažniji kodeks korporativnog upravljanja, koji obuhvata izvršenje sankcija;

-snažnije prakse upravljanja rizikom u cilju poboljšanja pristupa finansiranju (posebno za nova preduzeća); i

-snažniji stečajni okvir u cilju bržeg rješavanja i lakšeg restruktuiranja“. (str. 11)

Prije svega, potrebno je da se osvrnemo na proces privatizacije u Bosni i Hercegovini kojim su praktično radnici u Bosni i Hercegovini opljačkani. Proces privatizacije je započeo još u bivšoj Jugoslaviji 1980-1990. godine, poznatiji pod nazivom „Markovićeva privatizacija“ (nazvana prema Anti Markoviću, tadašnjem predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća). Markovićeva privatizacija, kao proces transformacije kapitala iz većinski društvene i državne svojine u većinski privatnu svojinu, je pružala priliku radnicima da postanu akcionari svog preduzeća kroz otkup akcija preduzeća (koje se nisu mogle kasnije trgovati putem berzanskog tržišta). Uslijed ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj proces privatizacije nije dovršen s rezultatom od ukupno 585 (5,24%) preduzeća u društvenom vlasništvu koje su prošle privatizaciju (što je uključivalo 98494 (12.87%) radnika u BiH)[I].

Rezultati prve privatizacije su djelimično priznati, odnosno vlasništvo radnika je priznato, kroz kasnije revizije privatizacije. U toku ratnih dešavanja, ono što je bilo društveno vlasništvo preimenovano je u državno vlasništvo (čime se praktično odigrala pljačka radnika i društva u korist države kao kapitaliste). Privatizacijski procesi koji su uslijedili nakon toga u Bosni i Hercegovini, počevši od 1997. godine su kroz vaučersku privatizaciju, te tendere ozvaničili proces transformacije kapitala iz većinski sada državne svojine u većinski privatnu, a proces je upravljan i dirigovan od strane Američke organizacije za međunarodni razvoj (USAID), kasnije potpomognut i drugim međunarodnim institucijama i organizacijama, uključujući i Evropsku uniju u okviru priče o evro-integracijama i prelasku na otvorenu tržišnu privredu u potpunosti. Privatizacijski procesi su kao rezultat imali i uništenje nekadašnjih privrednih giganta, ali i manjih preduzeća koja su doprinosila razvoju privrede u BiH, kao i dodatnom urušavanju prava radnika (koji su najčešće ostajali bez posla ili bili otpušteni bez otpremnina) i destabilizaciji tržišta rada. Do 2014. godine je u Republici Srpskoj privatizovano 716 preduzeća u vrijednosti od 1,725 milijardi KM, dok je u Federaciji BiH u periodu 1999-2011. godina privatizovano 1079 preduzeća (plus 94 koja su djelimično privatizovana) u vrijednosti od 9,027 milijardi KM[II]. 

Ako se sada vratimo na početak teksta i nalaze autora Sporazuma, možemo se složiti da privatizacija nije provedena kako je planirano (ako uzmemo kao pretpostavku da su planovi za provođenje privatizacije vođeni od strane „eksperata“ uz podršku međunarodnih/EU organizacija i institucija). Međutim, nigdje se u Sporazumu ne navode moguća rješenja za privatizaciju, a koja nužno ne podrazumijevaju prodaju svih državnih preduzeća stranim i/ili domaćim investitorima (uključujući i strateška preduzeća), niti razmatraju mogućnost vraćanja društvene svojine za strateška preduzeća barem. Dodatno, nigdje se kao problem privatizacijskih procesa u BiH ne navode posljedice koje ovi procesi nose sa sobom, a odražavaju se na radnike u privatizovanim preduzećima. Negativne posljedice loše privatizacije su se manifestovale i kroz prošlogodišnje proteste Federaciji BiH, a najviše u Tuzli gdje su radnici tuzlanske fabrike deterdženata „Dita“ koja je privatizovana početkom 2000-tih, zbog preko 20 neisplaćenih plata i četiri godine neuvezanog radnog staža, zajedno sa radnicima drugih preduzeća u sličnom položaju i problemima, pokrenuli niz protesta koji su kulminirali u februaru 2014. godine i proširili se na druge gradove.

Dodatno, argument da investitori nisu dovoljno zaštićeni možda bi i imao smisla da ne postoje brojni slučajevi (neki su već napominjani u prethodnim tekstovima) kada su ti isti investitori očigledno kršili dogovorene sporazume sa vlastima u BiH i zakonske propise, naročito po pitanju poštivanja prava radnika i zaštite okoliša, a da nisu snosili dodatne sankcije. U skladu s tim, zagovaranje snažnijeg stečajnog okvira „u cilju bržeg rješavanja i lakšeg restruktuiranja“ preduzeća kako navode u Sporazumu, je problematično obzirom da već postojeći stečajni okvir u potpunosti onemogućava radnicima da budu prvi u redu naplate potraživanja u stečajnom postupku, već daje prednost svim drugim povjeriocima i dobavljačima. Stoga je, čak i iz površnog pogleda na stečajni okvir, kao i okvir vezan za investicije u BiH jasno da fokus jačanja bilo kojeg od ovih okvira treba da bude na segmentu osiguranja i zaštite radnika i mogućnosti ispunjavanja radničkih zahtjeva (koji su se u današnjim vremenima sveli na potraživanje zaostalih plata i neuplaćenih doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje).

Autorka je magistar menadžmenta i projekt menadžer na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjaluci

[I]  Stojanov prema Bayliss, K 2005, Post-conflict Privatisation: A Review of Developments in Serbia and Bosnia Herzegovina, Overseas Development Institute, London

[II] Durak I. „Privatizacija u Bosni i Hercegovini“, objavljeno 28.04.2014. godine, dostupno na: http://www.noveinicijative.org/privatizacija-u-bosni-i-hercegovini-za-cni-pise-ilma-durak/ (pristupljeno 26.05.2015.)

Prvi deo teksta možete pročitati ovde

Drugi deo teksta možete pročitati ovde

Treći deo teksta možete pročitati ovde