Dosije

Drugi pogled na krizu: „Grčka, finansijalizacija i EU“

Autor: Anđela Pepić, Bojana Miodragović

Ovaj tekst je priređen na osnovu predavanja prof. Vasilis K. Fuskasa sa Univerziteta u Istočnom Londonu na temu „Grčka, finansijalizacija i EU“ održanog 17.04.2015. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

Osnovni argument u knjizi pod nazivom „Grčka, finansijalizacija i EU“ čiji su autori Vasilis K. Fuskas i Konstantin Dimulas, a koja je objavljena 2013. godine, jeste da ne možemo u potpunosti shvatiti današnju krizu, ukoliko izostavimo geopolitički kontekst i istorijsku perspektivu.

Prvi argument objašnjenja krize je ekonomske prirode i ima dvije dimenzije. Postoje dvije različite škole mišljenja koje raspravljaju o tome šta je uzrok ekonomske krize, da li je kriza fiskalna ili je u pitanju kriza bilansa plaćanja. Ako prihvatimo da je kriza evrozone fiskalna kriza, onda su političke mjere koje se primjenjuju posvećene štednji, što podrazumijeva smanjivanje plata i smanjivanje ukupne budžetske potrošnje. To takođe označava Grčku kao zemlju koja puno troši i koja ima previše zaposlenih javnih službenika, prevelike plate i slično.

S druge strane, postoji i sofisticiraniji argument – da grčka kriza nije proizvod fiskalne krize, već kriza bilansa plaćanja gdje su izvoz, uvoz i svi bilansi plaćanja povezani. To je strukturalni problem cijele evrozone, odnosno problem strukture monetarne unije. On je vidljiv možda i na tome što se unutar evrozone razvijala unija više konkurentnih zemalja i zemalja koje su manje konkurentne, koje ne mogu da odgovore svim izazovima i razvijenim zemljama. To je vidljivo i na primjeru Grčke koja u Njemačku izvozi jogurt, a istovremeno uvozi BMW-ove iz Njemačke. Tu je očigledan disbalans između bilansa plaćanja.

Ono što je istraživanje Fuskasa pokazalo jeste da je objašnjenje krize u Grčkoj i krize evrozone upravo u krizi bilansa plaćanja i stukturi evrozone. Doprinos Fuskasovog rada debati o krizi i njenim uzrocima (o kojoj su ranije govorili i drugi istraživači i akademici u Engleskoj poput Kostas Lapavicasa i Martina Vulfa, novinara Fajnenšl Tajmsa) jeste da je problem bilansa plaćanja uvijek bio prisutan u odnosima između zemalja centra i zemalja periferije. Zbog toga su zemlje periferije kroz istoriju često proglašavale bankrot.

Imajući u vidu položaj Grčke, uključujući i Kipar i Suecki kanal, iz geostrateške perspektive, to je jako bitan region. U principu, Grčka može mnogo više da ponudi u geopolitičkom, nego u ekonomskom smislu. Zato, kroz istoriju, sve što se dešvalo u Grčkoj, imalo je veze sa geopolitikom više nego sa ekonomijom. U momentu kada je Grčka ušla u EU, 1981. godine, a to je pet godina prije Portugala i Španije, nije imala ništa mnogo značajnije da ponudi od ove dvije zemlje, osim geopolitičkog položaja. Tadašnjeg premijera Grčke, Karamanlisa (Konstantnin Aleksandar Karamanlis, prim. prev.) koji je 1979. godine potpisao sporazum o pristupanju Grčke tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici, novinar je pitao šta je to zbog čega Grčku uopšte primaju u EU, čime to Grčka može da uzvrati? Premijer je odgovorio: suvlaki (tradicionalno grčko jelo, prim. prev.).

Balkan, Grčka, Turska – uvijek su bile periferija u odnosu na zemlje centra. Jaz između njih je uvijek bio velik i uvijek je periferija pokušavala da sustigne razvijeni Zapad. Na primjer, svoju doktorsku disertaciju Fuskas je pisao u Grčkoj, rukom. U to vrijeme, u Engleskoj i na Zapadu su imali kompjutere. Grčka ih je sustigla, ali sistem nije nikada funkcionisao, uvijek su postojali institucionalni problemi sa kojima se mi ovdje (BiH, Balkan) suočavamo, kao i cijela periferija, bilo evropska, bilo globalna – Argentina, Afrika itd.

Biti nerazvijen, kao dio periferije, ne znači da su drugi socijalni akteri nerazvijeni. Možete imati nerazvijenu buržoaziju, nerazvijenu industrijsku klasu, nerazvijeno formiranje kapitala, dok su drugi dijelovi društva previše razvijeni. Grčka je uvijek imala snažan ljevičarski pokret, Grčka je prošla kroz građanski rat i čak su partizani porazili nacionalni pokret u tom ratu, dok naravno Amerikanci nisu uskočili, finansirali nacionaliste i partizani su izgubili rat. Drugim riječima, nije problem bio toliko u tome što je Grčka bila nerazvijena ekonomski, zato što se mogla razviti pod drugom političkom klasom, uz druge društvene snage, ali je problem za dominantnu klasu bio kako da se modernizuje pod radničkim pokretom.

U vrijeme kada je u zemljama centra bila aktivna kejnzijanska politika, dakle – državni intervencionizam, u isto vrijeme Grčka je provodila potpuno neoliberalnu politiku. Dakle, zaostajala je za zemljama centra nekih 15 - 20 godina. Kada su sedamdesetih zemlje centra počele da napuštaju kejnzijansku politiku i kada su počele da prelaze na neoliberalne politike, u vrijeme kada je Margaret Tačer došla na vlast u Engleskoj, zatim i Regan u Americi, partija PASOK (Partija grčkih socijaldemokrata, prim. prev.) koja je došla na vlast u Grčkoj je odjednom otkrila kejnzijanizam i počela da ga primjenjuje, radeći u potpunosti suprotno od zemalja centra i opet zaostajući za razvijenim zemljama. Kada je PASOK 1980-ih godina došao na vlast, počeo je da finansira državu blagostanja, ali ne kroz poreze kao na Zapadu. U Engleskoj građani plaćaju poreze i imaju besplatu zdravstvenu njegu, u Švedskoj, Njemačkoj takođe. Međutim, PASOK je finansirao javnu potrošnju kroz vanjsko i unutrašnje zaduživanje. Tako se razvio grčki dug i nastavio da raste do trenutne grčke krize.

Druga stvar koju treba imati u vidu da bi se razumjela današnja kriza, je ono što predstavlja finansijalizacija. Taj pojam objašnjava ujedno i globalizaciju. Globalizacija znači sve i ništa, o njjoj je mnogo pisano i mnogi autori smatraju da je nivo globalizacije, međunarodne povezanosti, bio mnogo veći u vrijeme britanskog imperijalizma nego što je to danas u vrijeme američkog imperijalizma. Finansijalizacija je zapravo počela kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, kada je napuštan sistem Breton Vudsa, sistem fiksiranih deviznih kurseva i kada je dolar preuzeo ulogu tzv. svjetskog novca. U momentu kada su ukinuli fiksne kurseve i njihovo vezivanje za zlatnu polugu, tada se finansijski kapital oslobodio. Imao je mogućnost da se preliva iz bilo koje države u drugu nesmetano, što je u nekim zemljama čak vodilo do bankrotstva. Na primjer, Banka Engleske je zamalo bankrotirala kada je Soroš povukao svoj novac iz nje, kako bi ga preselio na neko drugo mjestogdje su veće kamatne stope. Pod fiksnim kursom, to ne možete uraditi. Dakle, prva stvar koja je nakon 1971. godine postala zaista globalna, jesu finansije. To je i dovelo do rasta značaja finansijskih usluga širom svijeta, do proliferacije banaka, razvoja svih vrsta think-thank institucija, agencija za reviziju, advokata, računovođa – sve redom.

Jedna od važnih odlika finansijalizacije je upravo porast važnosti finansijskih usluga za ekonomiju. Ali finansije nisu toliko povezane sa stvarnom proizvodnjom robe, nisu usmjerene na finansiranje industrije. One više funkcionišu unutar finansijskog sistema (kako je to Marks rekao novac koji rađa novac). Profit se više ne ostvaruje kroz proizvodnju i prodaju roba, već kroz prodaju novca. Naravno, ne gubi se i ona funkcija stvaranja profita od proizvodnje i prodaje roba, ali istovremeno postoji i ovaj novi model stvaranja profita od novca.

Najbolje objašnjenje zašto se desio pomak od profita na osnovu industrijske proizvodnje i prodaje roba prema finansijskom profitu, jeste upravo u padajućoj stopi profita za industrijsku proizvodnju – kako je padala stopa profita koja se ostvaruje po osnovu proizvodnje i prodaje industrijskih roba, tako je paralelno rasla stopa profita koja se ostvaruje na osnovu prodaje finansijskih proizvoda. U kapitalizmu, sve je svedeno na to koliko ćete profita imati od prodaje određene robe, tako da je donesena odluka o prelasku na ono što je profitabilnije. Zbog toga se finansijski profit više cijenio i to je razlog zašto je finansijalizacija uzela toliko maha u zapadnim zemljama. Istovremeno proizvodnja nije nestala, ona se samo preselila od Zapada na Istok, do Kine, Bangladeša, Brazila itd. Industrijska proizvodnja je preseljena na Istok, a obzirom da je tu jeftinija i cijena rada, samim tim i profit je veći.

Došli smo do toga da shvatimo kako je Grčka finasijalizovana. Finansijalizacija je bio fenomen koji je počeo na Zapadu, u anglo-američkom svijetu, a onda je ušao u evropsku ekonomiju. Jedan način da shvatimo finansijalizaciju u periferiji je da vidimo proliferaciju banaka. Argument koji su Fuskas i Dimulas razvili i u knjizi „Grčka, finansijalizacija i EU“ kaže da su grčke banke bile korištene da bi zapadni finansijski kapital prodro na Balkan i Bliski Istok. Imate mnoštvo grčkih banaka, za koje zapravo ljudi samo misle da su grčke, odnosno da posjeduju grčki kapital, ali nije tako.

Čovjek bi pomislio – ovo je grčki imperijalizam. Ne, grčke banke su trojanski konj zapadnog finansijskog kapitala da napokon finansijalizuje Srbiju, Bugarsku i druge. Grčka je blizu geografski, Grci se dobro slažu sa Srbima i umjesto da njemačka banka ide u Srbiju, bolje je vidjeti da ide grčka banka (iako 82% akcija grčkih banaka posjeduju stranci, strani državljani i strani fondovi, samo 15% posjeduju grčki državljani).

Ono što je važno je da, od devedesetih do danas, u Grčkoj dobijaju na značaju finansijski proizvodikoje sve više uvozi, naspram realnih proizvoda. Samim tim zavisnost Grčke od stranih agencija postaje sve dublja i dublja. U skladu s tim, razvila se i nova društvena klasa, tzv. kompradorska klasa. Ona nisu industrijska klasa, nisu proizvođači, nego klasa uvoznika, koji praktično sada kontrolišu Grčku, cijeli grčki državni aparat, a dovode se u vezu sa korupcijom i kriminalom.

Najveći kriminal kompradorske klase je u izbjegavanju plaćanje poreza. Njihove kompanije operišu na Balkanu, ali su registrovani u Dubaiju. Ako ste registrovani u Dubaiju, ko plaća porez Grčkoj? Nisu, npr. taksisti ili oni koji ostvaruju male prihode tй koji su velike poreske neplatiše, već kompradori.

Vraćamo se na početna dva argumenta za objašnjenje krize, a to su da je kriza fiskalna i da je kriza zapravo kriza bilansa plaćanja. 

Ovaj grafikon pokazuje fiskalne deficite vlada u periodu 2004 – 2007. godina, koji pokazuje da je Grčka uvijek bila u deficitu, kao i Portugal. Njemačka je takođe imala u 2004., 2005. i 2006. godini deficit. Postojala je jedna šala kada se potpisivao Mastrihtski ugovor - da je jedina zemlja koja je tada ispunjavala uslove iz tog ugovora Luksemburg. Grčka i Portugal jesu imale i imaju fiskalni deficit. Međutim, treba vidjeti koje su zemlje dobile pomoć od strane „Trojke“ (MMF, Svjetska Banka i EU). Osim Portugala i Grčke koje su imale deficit, pomoć su dobile i Irska i Španija, koje nisu imale fiskalni deficit. To govori da ova kriza nije kriza uzrokovana fiskalnim deficitima i budžetskom potrošnjom, već onim drugim uzrokom – bilansom plaćanja. Isto tako, Japan ima enormni javni dug, javnu potrošnju i fiskalni deficit. 

Na prikazanom grafikonu vidi se kako je tekao kurs od uvođenja Evropske monetarne unije, kako su se povećavali disbalansi između bilansa plaćanja. U Njemačkoj su bilansi plaćanja bili u plusu od uvođenja Evrpske monetarne unije i Njemačka je postala glavni kreditor prema svim zemljama periferije koje su gubile prema bilansima plaćanja. Ono što ovaj grafikon pokazuje je da su Grčka i Holadnija kao zemlje centra ostvarile bolje bilanse plaćanja nakon uvođenja Evropske monetarne unije.

Neko se može začuditi kako to da je Njemačka uvijek dominira kontinetom, da li je to zato što Nijemci rade vrednije. Nije naučno prihvatljivo objašnjenje da Nijemci rade više, a da su Portugalci i Grci lijeni. Na kraju krajeva, to nije tačno. Prema ispitivanjima produktivnosti rada, Grci su među najradišnijim ljudima u Evropi, čak i iznad Nijemaca. S druge strane, rezultati tog rada su manje vidljivi. Razlog konkurentnosti Njemačke, a s čim se slažu mnogi ljudi iz akademske zajednice, jeste zbog smanjivanja troškova cijene rada, zbog smanjivanja plata. Kada pogledamo ono što Savez za regionalnu saradnju promoviše, to je rast zasnovan na izvozu, vezivanje valuta za euro i štednju zarad konkurentnosti privrede. Pitanje je da li će takav pristup da funkcioniše ozbirom da na ćemo na osnovu toga da imamo smanjivanje cijene rada. Ako pogledamo zašto su zemlje Centra uspjele, to je zato što su cijene rada jako niske, u odnosu na periferiju, gdje vidimo da su cijene rada znatno više, u Grčkoj, Španiji, Portugalu, Irskoj, ali razlog za to su jaki sindikalni pokreti.

Tri ključne stvari koje sumiraju Fuskasovu i Dimulasovu knjigu:

1) istorijski strukturalni izvori grčke krize su više zasnovani na odnosu geopolitičkog položaja Grčke, nego na njenim ekonomskim resursima koje može da ponudi, odnosno umjetno stvaranje Grčke i finansiranje da bi ta država mogla da funkcioniše;

2) grčka kriza je isto tako vezana za finansijalizaciju, gdje je Grčka korištena za ulazak finansijalizacije na Balkan i Bliski Istok;

3) uzrok današnje krize nije fiskalni, odnosno nije vezan za fiskalne deficite, nego je inkorporiran, odnosno dio je same strukture Evropske Unije, tj. odnosa centra i periferije. 

Ovaj grafikon je bitan jer pokazuje koliko je javni dug zemalja koje su primile sredstva od EU i Svjetske Banke od 2007. do danas rastao, iako su se provodile mjere štednje.  Mjere štednje, dakle, nisu uopšte doprinijele smanjenju javnog duga, a što im je bio cilj. Pitanje je kako je cijeli sistem funkcionisao i da li će to, obzirom da je proizvelo humanitarnu krizu, značiti neku revoluciju, bilo desničarsku, bilo ljevičarsku. 

Napomena: Grafikoni i tabele u tekstu su vlasništvo Vasilisa K. Fuskasa.