Blog

Pišući oproštajno pismo

Bojana Miodragović, Banjaluka

U pozno proljeće ove godine, životna rola se do kraja odmotala za Đuzu Stojiljkovića.

U medijima je, između ostalog, objavljen i posljednji pozdrav njegovog kolege Svetozara Cvetkovića. Ovaj oproštaj govori bolom i žalošću prijatelja i kolege. Oba ova lika u Svetozaru se plaše osjećaja neobične praznine i tog odizanja dasaka pod nogama, oslobađanjem jednog godinama bivstvujućeg tijela i njegovog duha utkanog u riječi i poruke koje su poprimile jedinstveno značenje koje samo razazna onaj koji je iskustvo dijelio. I sada ostaje sam.

Teret značajne empirije koju smo podijelili s nekim drugim bićem, pretvara se u teret iskustva koje, kada jedan ode, drugi nosi i njeguje u osami svog tumačenja.

To je nasljedstvo onog koji ostaje i šta je jedino što na takvom rastanku možemo i želimo sapatniku i partneru tih važnih životnih iskustava dati, osim prikladnog pozdrava, najvrijednijim nam riječima.

Tu nastaje moje divljenje Cvetkoviću i svim onim ljudima koji uspijevaju da saberu svoja najveća, pažljivo birana blaga govora i iskustva.

Kada se opraštamo od ljudi do kojih nam je stalo, skupljamo sve ornamente našeg rječnika i umotavamo ih u najljepši ukrasni papir oratorstva. Arabeskni dodaci iskazivanja pažnje su briga – ne želimo da dodamo neukusa i kiča našoj elegiji, ali bismo kroz pažnju  i izraze posvećenosti dodali detalje koji će reći koliko bismo još ulagali rada u zajednički život, umjesto osude na veličanstven rastanak.

Pažljivo bismo birali svaku riječ da radije oslikamo horizont nad kojim se sunce gasi, svjetlucavost pučine i igre talasa, htjeli bismo podsjetiti i na golicavu morsku travu koja se njihala, dok cijeli taj blještavi prizor nije progutao mrak. Rječiti oproštaji su naši posljednji darovi. Za njih je najteže reći da smo pronašli odgovarajući.

Neprocjenjivi poklon zajedničkog simbolizma koji nam ostavlja onaj koji odlazi, želimo postaviti na zlatne obeliske, udostojiti ga zvanja posljednjim pozdravom, oproštajem. Nije li to zadatak za cijeli život? Nije li prikupljanje građe u tkanju mekane staze oproštajnih riječi zadatak koga se svi plašimo? Svi smo mi gubitnici, višestruki gubitnici naših više ili manje uspješnih teatara.  Skupljajmo zato sitnu opeku, zlatno runo i fino tkanje riječi, epiteta, ispisa čulnih obrisa u našim uspomenama. Sakupimo u toku života dovoljno građe, bar za jedno dostojanstveno i bolno oproštajno pismo.

Autor je istraživač na Institutu za društvena istraživanja FPN BL.