Agora

Šta znači biti Kinez? Prvi DIO

Nacionalizam i identitet u Xi-jevoj Kini

Peri Link, Foreign Affairs

Šta znači biti Kinez? Snažna tradicija u predmodernoj Kini držala je da je to značilo misliti, ponašati se i živjeti u skladu sa nebeski datim principima koji ilustruju najbolji način da se bude čovjek. Drugi ljudi bi mogli naučiti ovo „kineštvo“ i oni bi takođe mogli postati civilizovani, ali nikada ne bi mogli da stanu na crtu Kini u definisanju onoga što je ispravno ili dovođenju ljudi u red.

Vijekovima, ovakav način razmišljanja je uveliko neosporavan i još danas su duboke njegove fundamentalne pretpostavke. Biti Kinez i dalje znači ispoljavati prikladno ponašanje i biti dio civilizacije koja ima primat u svijetu. Većina savremenih Kineza bi ovo prihvatila, bar prećutno. Ono oko čega se ne bi složili – često oštro – je pitanje vrijednosti za koje bi se kineštvo trebalo zalagati danas. Da li je moralni model predmodernih vremena i dalje relevantan u savremenom političkom kontekstu ili bi trebao biti zamijenjen novijim idejama političke moralnosti? „Kineski san“ predsjednika KineJinpinga, najbolje će se shvatiti kao osvrtanje u traženju odgovora na ovo pitanje. Ali, uprkos njegovim željama, rasprava će se nastaviti i to bi moglo doprinijeti nestabilnosti i čak nasilju u nadolazećim decenijama.

Stara škola

Tradicionalne kineske porodične vrijednosti, često nazvane „konfučijanske“, su bile duboko etičke, iako ne egalitarne. Otac je imao autoritet u odnosu na sina i sin je bio obavezan da se pokori. Ali i otac je imao obavezu: morao je biti pravi otac, tretirati sina kako bi to otac trebao, a biti izložen javnom preziru ukoliko to ne radi.

Političke norme su bile zasnovane na porodičnom modelu. Vladalac je imao apsolutni autoritet u odnosu na svoje podanike, ali je bio moralno obavezan da ih tretira ispravno. Ukoliko to ne bi radio, oni su mogli da pobjegnu ili da se pobune, a vladalac bi mogao da izgubi svoj „nebeski mandat“ da vlada. A kako bi vladaoci naučili šta je ispravan tretman subjekata? Čitanjem i usvajanjem tekstova. Zvaničnici na svim nivoima su bili birani kroz ispitivanja konfučijanskih klasika, za čije pamćenje se smatralo da će im uliti moral koji im je neophodan da bi bili ispravne vođe.

Termin „Kinez“ implicitno znači „Han“ što se odnosi na kinesku dominantnu etničku pripadnost. Tokom posljedenjeg vijeka i nacionalističke i komunističke vlade su pokušale da se suprotstave ovom etnocentrizmu, obuhvatajući određenje „nacionalnog građanina“ koje bi uključivalo i ljude koji nisu Kinezi (ne-Han). Ova nova upotreba privukla je neku pažnju na zvaničnim nivoima, ali u svakodnevnom životu, pod Kinezima se i dalje podrazumijevao implicitno, narod Han. Porodica naroda Han, bilo da živi u Singapuru ili u San Francisku, na primjer, smatra se huaqiao, odnosno, Kinezima u inostranstvu -  čak i nakon nekoliko generacija, ali nikome ne bi palo na pamet da tako nazove Uighur iz Xinjianga koji su se preselili u Samarkand u Uzbekistanu. U rijetko mogućem slučaju, da je kavkaška beba usvojena od strane kineskih roditelja i odrasla u Kini, dijete se od strane lokalaca ne bi lako prihvatilo kao Kinez. Ali prema djetetu iz naroda Han, usvojenom i odraslom u SAD-u, prirodno bi se odnosila i kineska i američka zajednica kao „jednim od njih“.

Kroz većinu kineske istorije, tradicionalni moralno-politički model je uspijevao da odoli ili da priguši spoljne uticaje. Budizam je došao iz Indije, Mongolski i Manču osvajači su prodrli iz unutrašnje Azije, a trgovci sa Bliskog Istoka su stigli kroz Put Svile i putem mora, ali je sistem odolio. Kineštvo je bilo suviše moćno da bi se potisnulo; osvajači su tй koji su se prilagodili.

Jedan od prvih odgovora Kineza na britanske topove je bio da unaprijede svoje. Ali, da bi to uradila, Kina je trebala zapadnu nauku, a da bi to dobila, trebala je zapadno obrazovanje – što je značilo učenje zapadnih jezika i putovanje u inostranstvo. Ovo je bio klizav teren; jezgro kineštva moglo je da izblijedi. Neki kineski mislioci u ranom dvadesetom vijeku su išli do toga da pozivaju na ukidanje tradicionalnog modela i potpuno opredjeljenje ka Zapadu. Ali, većina je nedugo zatim prestala. Mao Cedung, kao jedan od njih, koristio je slogan „strane stvari za kinesku upotrebu“ – pri čemu je Kina implicitno podrazumijevala svoj osnovni identitet.

U međuvremenu, savremeni svijet je nastavio da dolazi: struja, fabrike tekstila, željeznički i avio saobraćaj, finansije, diplomatija, kompjuteri, internet i drugo. Kina nije imala izbora, osim da ove stvari prihvati, iako su neke od njih podrivale ustaljene obrasce. Deklarativno korištenje riječi kao što je „demokratija“, uz istovremeno opiranje onome što ona zapravo znači, dovelo je do licemjerja. Mao je nazvao svoje pravilo „narodnom demokratskom diktaturom“ i tvrdio je da je se ostvaruje kroz „demokratski centralizam“.

Takav jezik je pokušaj nastavka tradicionalnog autoritarnog modela pod pomodarskom oznakom. Ali, drugi Kinezi su prihvatili nove riječi i vrijednosti po nominalnoj vrijednosti. Mislioci ranog dvadesetog vijeka, kao što su Hu Shih i Luo Longji, prigrlili su zapadne ideje demokratije i građanskih prava, kao što su to učinile i neke skorašnje figure, kao npr. pokojni astrofizičar Fang Lizhi i laureat Nobelove nagrade za mir Liu Xiaobo.

Prosječni Kinezi su takođe krenuli u ovom pravcu; ideja da svako ima prava se raširila u posljednjim decenijama. U Maovo vrijeme, sāmo izgovaranje fraze „ljudska prava“ u javnosti je bilo opasno; danas, čak se i farmeri u malim mjestima organizuju da istaknu svoja prava. Promjena je bila postepena, ali je bila stvarna.

Povratak u budućnost?

U posljednjim decenijama, lideri Kineske komunističke partije su pokušali da revitalizuju tradicionalni moralno-politički model sa određenim savremenim adaptacijama. Xi-jev „Kineski san“, na primjer, naglašava dobrobit, nacionalni ponos i pokornost autoritetu. Mediji i škole naglašavaju ideju patriotizma, tako što „ljubav prema zemlji“ poistovjećuju sa „ljubavlju prema Komunističkoj partiji“. Ideje kao što su demokratija, ljudska prava i modernizacija se pominju takođe, ali obično kao privjesak „kineskih karakteristika“, indicirajući da su modifikovane kako bi se uklopile u autoritarnost Komunističke partije. A „kineski model“ razvoja navodno nudi drugim zemljama primjer autoritarnog puta do bogatstva i moći.

U osnovi ovog razvoja je vizija Kine koja se vraća na svoje mjesto u centar svijeta, služeći za primjer kako stvari treba da stoje. Ipak ova vizija stoji kao puka mogućnost, ne kao izvjesnost, zato što se snažne struje kineskog društva bore protiv toga. Najvažnija od njih je popularna percepcija da preovađujući sistem donosi više koristi za privilegovane elite nego za naciju u cjelosti.

Jaz između bogatih i siromašnih u Kini se neizmjerno proširio u skorašnjim godinama, da obični ljudi često misle da je bogatstvo političkih elita postignuto kroz ucjenu, represiju i lične veze, više nego kroz naporan rad i preduzetništvo. Obični ljudi vide svoju zemlju konfiskovanu i njihovu ušteđevinu potrošenu, a one koji se tome opiru maltretirane od strane unajmljenih razbojnika. Internet je otežao skrivanje ovakvih događaja, a rasprostranjena ozlojeđenost je dovela do protesta, uključujući i štrajkove, demonstracije i blokade puteva. Stotine njih se odvijaju svaki dan, primoravajući Peking da potroši godišnje milijarde dolara na „održavanje stabilnosti“ – eufemizam za „domaću sigurnost“.

U međuvremenu, na internetu su nedavno zapaženi znakovi o tome da se neki Kinezi udaljavaju od postovjećivanja zemlje sa Komunističkom partijom. Zbog toga što internet cenzori koriste filtere da prate upotrebu osjetljivih riječi kao što je „vlada“, internet korisnici su počeli koristiti lukave zamjene. Uobičajene zamjenice koje se odnose na kineske vlastodršce podrazumijevaju termine kao što su „nebeska dinastija“ ili čak „zapadna Koreja“ – što znači „zapadna Sjeverna Koreja“. Prije 40 godina, takav sarkazam je bio nezamisliv. Prije 20 godina, bio je rijetkost. Danas, označava neophodnost novih temelja za nacionalni identitet, zasnovan na nečemu izuzev identifikacije sa partijom.

Xi-jev „kineski san“ apostrofira partijsko-naklonjeni patriotizam i materijalizam, ali ne govori ništa o moralnom tretmanu bližnjih u svakodnevnom životu. Ovo je velika slabost, imajući u vidu da konfučijanska tradicija stavlja najveći akcenat na međuljudsku etiku. Nijedan san o tome šta znači biti Kinez u XXI vijeku ne zvuči ispravno u kineskoj kulturi ukoliko izostavlja pomenuto moralno ponašanje. Zagovarači demokratije koji govore o „pravima“ i „dostojanstvu“ možda koriste strane termine, ali takođe odgovaraju na veoma tradicionalno kinesko pitanje o tome kako bi se ljudi trebali odnositi jedni prema drugima.

Kineski vlastodršci sigurno uviđaju prazninu u svom snu, ali se plaše koncepta građanstva, jer stanovništvu daje suviše autonomije. Oni žele sljedbenike, ne građane. Zato ulažu toliko truda i novca podstičući ideje materijalizma i osnaživanja države, čiji plitki apeli su imali značajan uspjeh. Mnogi Kinezi, posebno urbana omladina, primili su k znanju da biti Kinez u XXI vijeku znači biti materijalista, nacionalista i agresivan. Dok su se kineski studenti generacijama prije divili zapadnom životu i vrijednostima toliko da su izgradili kip, Božicu Demokratije, na Tiananmen Trgu, danas, nakon decenijske vladine anti-zapadne indoktrinacije, mnogi vide Zapad više kao neprijateljskog rivala nego kao prijatelja.

Izvor: Foreign Affairs                                           Prevod: Bojana Miodragović

Drugi dio teksta možete pročitati ovde