Blog

„Mi“ i „oni“ – bolji od, umjesto bolji prema

Anđela Pepić, Banja Luka

Prije nekoliko dana je na banjalučkom Fakultetu političkih nauka gostovao Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, i govorio o djelovanju za dobro drugih i sopstvenu korist, o filozofiji življenja i mnogim drugim zanimljivim stvarima. Jedno od pitanja koje mu je upućeno iz publike, iako fokus njegovog izlaganja nije bio isključivo na priči o muzici, bilo je „a šta ćemo s rokenrolom danas?“, na šta je Antonije odgovorio (parafraziram) da u svakom kukolju ima žita, pa tako i u rokenrolu ima dobrih pjesama i izvođača (ali i loših), u narodnoj muzici ima dobrih pjesama i izvođača (ali i loših) itd. Ovo pitanje iz publike i njegov odgovor me asociralo na jednu pojavu koja je često izražena u našem društvu (ali nije isključivo samo kod nas zastupljena nego i u drugim društvima kako na prostorima bivše Jugoslavije tako i šire). U pitanju je podjela na klanove, na torove.

Konstantno je prisutna ta podjela na „mi“ i „oni“ gdje smo „mi“ uvijek bolji, pametniji, sposobniji i sve u superlativu od „njih“. Neću sada da se osvrćem na standardne podjele na ovim prostorima (i šire) na narode, plemena, plemenske saveze kako god se zvali gdje redovno veličamo svoju pamet, busamo se uspjesima i podvizima (što istorijskim, što sportskim i drugim) nad „drugim“, a ćutimo kad gubimo. Govorim sada o ovim drugim podjelama na rokere, narodnjake, metalce, repere, rejvere i slično, o podjelama na „lešinare“, „zvjezdaše“, „grobare“, „pitare“, „horde zla“ itd.

Zašto nam je toliko bitno to razlikovanje od „drugih“? Zašto imamo potrebu da naglašavamo kako smo zbog toga što, eto, slušamo određenu vrstu muzike (npr. rokenrol) „mi“ bolji, pametniji od „njih“ koji slušaju drugu vrstu muzike (npr. narodnu)? Razumljivo je da su ukusi različiti i da se ne može svima jednako sviđati ista vrsta muzike. Život i druženje bi bili izuzetno dosadni kada bismo svi slušali isto, oblačili se isto, razmišljali isto. Život bi bio mehanički, robotski.

Ono što mene fascinira jeste ta konstantna potreba da „mi“ nipodaštavamo „druge“ samo zato što slušaju muziku koju možda „mi“ ne slušamo, zato što se oblače kako se „mi“ nikada ne bismo oblačili, zato što nisu „kao mi“ (ma kakvi to mi zaista i bili). Bez ikakvog realnog osnova. Zašto bi to što ja slušam npr. Azru, Pink Flojd mene karakterisalo kao superiornu u odnosu na nekoga ko sluša npr. Rijanu ili Željka Joksimovića? Previše dozvoljavamo sebi da karakterišemo druge kao „glupe“, „neznalice“ i razdvajamo „druge“ od „nas“ na osnovu razlika u ukusima.

A da ne ulazim u druge dimenzije poput toga da je većina onih koji se svrstavaju u kojekakve tabore, klanove, torove licemjerna (licemjerje koje se odražava na primjeru osoba koje se u određenom periodu svog života svrstavaju u „iskrene metalce“ i negativno kritikuju sve druge, naročito one koji slušaju narodnu muziku, da bi odjednom i oni sami počeli da slušaju tu istu muziku). To je već problem toga da „ako si iskreni (metalac, roker, narodnjak, ovaj, onaj) ne možeš slušati/poštovati ništa drugo osim toga“. Meni taj odnos liči na šizofreniju, podvojenost, pokušaj da pobjegneš od sebe i identifikuješ se isključivo sa jednom određenom grupom „mrzeći“ pri tom sve one koji nisu pripadnici te grupe. I to se odražava u mnogim drugim sferama, ne samo u muzici, već i u sportu, poslu, na fakultetima (ekonomisti versus pravnici, društvene versus tehničke nauke, jesmo li u ovoj ili onoj studentskoj organizaciji itd.), u odnosima među i prema drugim narodima. 

Izgradnja i nadgradnja naših identiteta je pod uticajem društva, sredine u kojoj se nalazimo, okolnosti, izbora koje sami pravimo. Neko u isto vrijeme može da ima više identiteta. Može biti majka, feministkinja, rokerka, metalka, aktivistkinja, liberalka i još mnogo toga. Zavisi samo koji od tih identiteta će smatrati u određenom momentu primarnim. Da li će u potpunosti se identifikovati i živjeti kroz jedan primarni identitet ili ne. Ono što jeste problem je upravo to da, biranjem određenog identiteta i svrstavanjem sebe kao pripadnika određene grupe, počnemo da negativno gledamo na sve one koji nisu odabrali taj identitet i tu grupu kao primarnu ili dio svog identiteta uopšte. Jer svakako svoje različite identitete kroz život nadograđujemo, pod različitim uticajima i sopstvenim izborima. Da li je vrijeme da počnemo da razmišljamo izvan okvira grupe(a) u kojoj(im) se nalazimo jer su njihove karakteristike samo odraz onoga što mi sami zamišljamo i stvaramo?

Autorka je magistar menadžmenta i projekt menadžer na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjaluci