Dosije

Lijevi pogled na "Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH" (drugi dio)

Anđela Pepić, Banjaluka

Poreska opterećenja na rad (I dio)

U Uvodnom razmatranju sam predstavila šta je to sadržano u tekstu Izjave o principima pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, u kojoj se naglašava obaveza primjene mjera koje su predstavljene u Sporazumu za rast i zapošljavanje u Bosni i Hercegovini. U ovom tekstu osvrnuću se na predviđenu mjeru 1 iz Sporazuma, a koja se odnosi na smanjenje poreskih opterećenja na rad. 

U tekstu Sporazuma, navedeno je kako su poreska opterećenja na platu visoka, odnosno da poslodavac, ukoliko želi da isplati potencijalom zaposleniku platu, mora platiti približno 40 odsto različitih poreza i doprinosa (iznos varira u zavisnosti od toga u kom entitetu se porez plaća) što se smatra kao „značajan faktor odvracanja od zapošljavanja i često rezultira time da poslodavci odlucuju da uopšte nikoga ne zaposle ili da zaposle ljude mimo znanja nadležnih vlasti.“ (str. 5) Nadalje, to vodi ka jačanju sive ekonomije, nemogućnosti ostvarivanja socijalnih beneficija i prava radnika, a vezano za penzioni i zdravstveni sistem. Navodi se i da „Mnogi poslodavci izbjegavaju plaćanje poreza i doprinosa, a njihovi zaposleni se registruju kao nezaposleni kako bi primali minimalne socijalne naknade.“ (ibid.) Ovdje su autori teksta Sporazuma naveli šta se smatra osnovnim problemom kada je u pitanju poreski sistem u Bosni i Hercegovini, a koji se odnosi na poreze i doprinose koji se obračunavaju kao dio troškova rada.

Ove probleme identifikuju i različiti izvještaji, od izvještaja poreskih uprava, poreskih inspekcija do izvještaja različitih nevladinih organizacija koje se bave pitanjima iz oblasti ljudskih prava i prava iz oblasti rada. Na primjer, prema posljednjim objavljenim spiskovima dužnika Poreske uprave Republike Srpske za dospjele poreze i doprinose, samo pravna lica (izuzimajući preduzetnike) na dan 31.01.2015. godine duguju ukupno 1.011.605.820,16 KM (računato kao dospio, a neplaćen dug), dok je u Federaciji BiH ukupan iznos koji poreski obveznici duguju po osnovu poreza, doprinosa, taksi i drugih naknada (a s iznosom duga preko 50.000,00 KM) na dan 31.12.2014. godine (obuhvatajući i obračunate zatezne kamate) cijelih 1.811.317.946,39 KM. Dodatno, ako uzmemo samo podatke iz Izvještaja o radu inspekcije rada u Republici Srpskoj, samo u 2013. godini registrovano je povećanje broja poslodavaca u RS koji ili kasne sa isplatama zarada radnicima, ili već duži period ne isplaćuju iste; neplaćeni prekovremeni rad; otkazi ugovora o radu iz ekonomskih razloga bez isplaćivanja pripadajuće otpremnine i poštivanja otkaznog roka radnicima; učestalost rada na određeno vrijeme i zapošljavanja po osnovu ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova (i u skladu s tim smanjen priliv sredstava u budžete Fonda zdravstvene zaštite i Penzijsko-invalidskog fonda), te povećanje stope rada „na crno“ (odnosno neprijavljivanje radnika).

U daljem tekstu se navodi kako „postoje nedosljednosti i kompleksnosti u poreskim sistemima u razlicitim dijelovima zemlje koji predstavljaju velike probleme za potencijalne investitore u privredi. Od 189 zemalja, Bosna i Hercegovina je rangirana na 135. mjestu (Svjetska banka) prema kriterijima za „jednostavnost plaćanja poreza“, što zemlju ostavlja na veoma lošoj poziciji u utrci za strane investicije.“ (str. 5) Prije svega, iz samog teksta nije jasno uopšte na koje nedosljednosti i kompleksnosti se misli, a obzirom da su u pitanju poreska opterećenja na rad bilo je neophodno navesti barem kao primjer strukturu poreza i doprinosa koji se plaćaju u Republici Srpskoj, u Federaciji BiH i u Brčko Distriktu, a zatim naznačiti tačno na koje kompleksnosti se misli u tom slučaju. Dodatno, nejasno je zbog čega poreski sistem u BiH, takav kakav jeste (razvodnjen po različitim instancama i nivoima) predstavlja veliki problem za potencijalne investitore u privredi. Ako ćemo se voditi logikom zemalja koje su predvodnice predlaganja ovih mjera u Sporazumu, te činjenice da je upravo njemačko-britanska incijativa ta koja je pokrenula priču o prihvatanju mjera iz Sporazuma (a u okviru Izjave o procesu pristupanja BiH EU), onda da pogledamo kako to izgleda u Njemačkoj: prosječno poresko opterećenje rada u 2013. godini iznosilo je 49,3% (gdje je porez na dohodak oko 16%, porezi i doprinosi koji idu na teret radnika su oko 17%, a porezi i doprinosi koji idu na teret poslodavca su oko 16%), dok je kompleksnost sistema izražena kroz podijeljenost između pokrajinskih i federalnih vlasti u prikupljanju različitih poreza i doprinosa (što je riješeno dijelom i omogućavanjem elektronskog unosa svih poreskih prijava i na taj način izvršavanja poreskih obaveza).

U skladu s tim, jedino gdje se može vidjeti „problem“ u slučaju Bosne i Hercegovine, jeste činjenica da veći dio poreza se mora prijavljivati i plaćati „starim“ metodama. Međutim, ono što ovdje jeste sporno je upravo to da u dijelu koji se odnosi na poresko opterećenje rada, autori teksta Sporazuma dodaju priču koja se generalno tiče poreskog sistema u Bosni i Hercegovini (bez ozbiljnijeg razmatranja kako sistem funkcioniše, šta se i na koji način plaća i šta je konkretan problem u sistemu). I dodatno, stiče se dojam kako je sve usmjereno isključivo ka stranim investicijama (privlačenje stranih investitora kroz olakšavanje i pojednostavljivanje poreskog sistema) bez ulaženja uopšte u problematiku koliko će taj isti strani investitor uložiti u zaposlene (za šta je neophodno istovremeno pogledati i analizirati dosadašnju praksu stranih investitora i pristup radnicima), da li će ispoštovati sve zakonske propise kada su u pitanju prava iz oblasti rada, ali i drugih oblasti uključujući i zaštitu okoliša.

Na primjer, imamo slučaj kompanije ArcelorMittal/Mittal Steel  u Zenici (dakle stranog investitora, s tim da ovo nije jedini primjer) koja je, kršeći preuzete obaveze iz Kupoprodajnog ugovora s Vladom Federacije BiH umjesto zadržavanja preko 4.000 radnika na radnim mjestima smanjila broj radnika na 3.200, i istovremeno ne poštuje ekološke standarde zagađujući okolinu, ne poštuje prava radnika i slično. S druge strane, postoje i pozitivni primjeri stranih investicija poput firme GS-Tvornica Mašina Travnik (TMT) iz Travnika (njemačka kompanija Global Suorcing GmbH iz Regensburga je većinski vlasnik) koja je nastala privatizacijom radionice za remont vozila Bratstvo-Novi Travnik, a ispunila je preuzete obaveze iz ugovora (investiranje 1,3 miliona KM i zadržavanje 52 zatečena radnika) i dodatno i premašila tako da sada zapošljava preko 200 radnika, redovno isplaćuje plate i uplaćuje sve pripadajuće poreze i doprinose, a da pri tome nemaju značajnu podršku države niti organa javne uprave.  Dakle, ako već govorimo o „privlačenju stranih investitora“ zbog čega istovremeno ne pričamo i o osiguravanju (odnosno mehanizmima) zaštite radnika prije svega od negativnog djelovanja tih istih onog momenta kada „investiraju“ u neku industriju ili privrednu granu u Bosni i Hercegovini? Ili na primjer, podrška onima koji ispunjavaju sve obaveze i poštuju sva prava radnika kroz različite sisteme olakšica? Obaveza države bi trebala biti prije svega zaštita zaposlenih, a ne privlačenje stranih investicija na uštrb prava radnika (inače radnik postaje ništa drugo nego rob stranog investitora i njegovog kapitala radeći pod nepovoljnim uslovima, uz rad nedostojan čovjeka i pri tome niže plaćen u odnosu na npr. zemlje EU).

Poreska opterećenja na rad (II dio)

U tekstu Sporazuma navodi kako „MMF predlaže smanjenje stope socijalnih doprinosa kroz smanjenje tekućih vladinih izdataka, proširenje poreske baze kako bi se uključilo više izvora, poboljšanja efikasnosti u zdravstvenim i penzionim sistemima i zamjenu udjela finansiranja iz drugih izvora prihoda (kao što je PDV). To bi, također, smanjilo broj osoba u sivoj ekonomiji i povećalo broj onih koji zapravo plaćaju doprinose (...)“(str. 5). Prva problematična konstrukcija koja se ovdje vidi jeste navođenje kako Međunarodni monetarni fond predlaže upravo one mjere koje su predlagali i u drugim zemljama (kako zemljama u razvoju, tako i EU zemljama kroz dio paketa pomoći za izlazak iz krize (poput Grčke, Španije, Portugala i Irske), a koje su se pokazale pogubnim za razvoj tih zemalja i obezbijedile su upravo dodatno produbljivanje krize do razmjera humanitarne krize (što je čak i sam MMF kroz svoje izvještaje „priznao“ kako nisu bili u pravu po pitanju tih mjera i procijenjenih efekata[1]).

Predložene mjere bi navodno trebale da doprinesu smanjenju broja osoba u sivoj ekonomiji i povećan broj onih koji plaćaju doprinose. Ono što je problematično u samoj takvoj konstataciji jeste isključivo oslanjanje na fiskalne mjere (kojima ću se nešto kasnije posvetiti), dok se istovremeno potpuno izostavlja elemenat kontrole i nadzora nad primjenom zakona u smislu pojačanja kapaciteta inspekcija rada (koje bi trebale da prate stanje na terenu i registruju nepravilnosti u smislu rada na crno, neplaćanja doprinosa od strane poslodavaca i drugih eklatantnih kršenja prava radnika) i drugih vladinih institucija kako bi se osiguralo poštivanje zakona. U ranijem dijelu teksta sam navela samo kao primjer iznose koje pravna lica duguju po osnovu poreza i doprinosa, a koji iznose i do pola budžeta svakog od entiteta (npr. budžet Republike Srpske za 2015. godinu je 2.033 milijarde KM). Već sada se s poteškoćama naplaćuju porezi i doprinosi kako od privatnih tako i od javnih pravnih lica.

Ono što je nejasno u naznačenom tekstu Sporazuma jeste, na koji način su autori teksta (ili preporuka) došli do zaključka da će uslijed smanjenja poreske stope istovremeno i poslodavci biti više voljni da plate poreze i doprinose, ako već sada ne plaćaju iste? Drugo, iz cijelog procesa se uporno izostavlja (ili zaboravlja) i to da bi možda poslodavci nastavili da plaćaju onim radnicima kojim već sada plaćaju poreze i doprinose po novoj, smanjenoj stopi, a sebi smanjili „opterećenje“ na ukupno poslovanje. Na primjer, zamislite preduzeće koje ima 50 radnika i za svakog od njih izdvaja 40% na platu za poreze i doprinose, i sada se, zahvaljujući predloženim mjerama, smanje porezi i doprinosi na 35% što znači da mu po svakom radniku ostaje 5 procentnih poena razlike – da li će odlučiti da za tu razliku isplati nešto veću platu radnicima ili će to ostaviti „sebi“, odnosno kao dio dobiti u preduzeću? Prema dosadašnjoj praksi u Bosni i Hercegovini, kapitalisti imaju takav odnos prema radnicima da im i ovako teško uplaćuju redovno čak i minimalne plate, a u skladu s tim teško da će se odlučiti da „nagrade“ radnike sa povećanjem plate zbog manjeg poreskog opterećenja (čast izuzecima).

Ono što je navedeno kao prijedlog MMF-a, preuzeto je kao prijedlog mjere vezane za poresko opterećenje rada i u samom Sporazumu, gdje se navodi da „Bosna i Hercegovina treba smanjiti troškove rada s trenutnog nivoa koji je blizu 40 odsto ukupnih troškova rada, prema prosjeku za nove članice Evropske unije, na 35 odsto. Ovo bi se postiglo kombinacijom sljedećeg:

•          smanjenjem tekućih vladinih izdataka;
•          proširenjem poreske baze kako bi se uključilo više izvora prihoda;
•          poboljšanjem efikasnosti u zdravstvenim i penzionim sistemima; i
•          zamjenom dijela finansiranja drugim izvorima prihoda (kao npr. PDV)“ (str. 11)

Ukoliko pričamo o nastojanju smanjenja troškova rada na nivo koji je prema prosjeku u novim članicama Evropske unije 35 odsto, treba imati u vidu da je npr. u Hrvatskoj poresko opterećenje rada skoro na istom nivou kao i u BiH (oko 40%), u Sloveniji oko 42%, na Malti oko 40%, u Mađarskoj čak oko 46%, dok je u Rumuniji i Bugarskoj između 32-34%.[2] Čak i u slučajevima kada je poresko opterećenje niže, to nužno ne znači da će dovesti do dodatnog zapošljavanja, smanjenja sive ekonomije i razvoja privrede. Jedino što hoće jeste dijelom osigurati smanjenje troškova poslovanja određenog preduzeća/pravnog lica.

Smanjenje tekućih vladinih izdataka (čitajte rashoda) bi trebalo, prema tvorcima Sporazuma, da (u kombinaciji sa tri druge mjere) doprinese smanjenju troškova rada. Ono što je nejasno je upravo činjenica da se traže smanjenja rashoda, bez naznake kojih tačno rashoda i za koje potrebe. Da li to znači da će bilo kakvo smanjenje na rashodovnoj strani u budžetima kantonalnih, entitetskih i državnih vlasti automatski doprinijeti i smanjenju poreskog opterećenja rada? Neće. Smanjenje tekućih vladinih izdataka može biti jedino posljedica smanjenog priliva prihoda (uslijed smanjenja prikupljenih poreza i drugih fiskalnih i budžetskih prihoda), a ne činilac u smanjenju troškova rada (odnosno smanjenju stope poreza i doprinosa na rad). Čini se da su autori Sporazuma u priču o smanjenju troškova rada uveli istovremeno i priču o mjerama štednje kroz smanjenje tekućih vladinih izdataka. Imajući u vidu kakav su efekat imale upravo mjere štednje na neke od zemalja članica Evropske unije (kao npr. već pomenuti slučajevi Grčke i Španije koje su mjerama štednje i prihvatanjem paketa reformi zapale u još veću krizu humanitarnih razmjera), teško je ne zapitati se kako je moguće da se uporno predlažu ovakve mjere koje ne stimulišu razvoj već samo dodatno produbljuju krizu.

Dio odgovora naravno stoji u neo-liberalnim politikama koje se trenutno provode u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama i nastavljanje naslijeđa politike zagovarane od strane Džefrija Saksa i njegove šok-terapije. Kada je već pokrenuta tema smanjenja tekućih izdataka, ono što jeste neophodno, kada je u pitanju budžetska potrošnja vlasti u Bosni i Hercegovini jeste preusmjeravanje potrošnje na podršku stvaranju nove društvene vrijednosti, odnosno investiranjem u privredu i osvježavanje industrije sa fokusom na „zelene tehnologije“, a istovremeno ograničiti ili smanjiti tzv. neproduktivnu potrošnju (u smislu finansiranja velikog broja savjetnika, smanjenje nepotrebnih službi, agencija i komisija koje obavljaju poslove za koje je svakako predviđeno određeno mjesto u upravi, a koje troše novac poreskih obveznika). Naravno, to ne znači da će se smanjiti poresko opterećenje na rad.

Poreska opterećenja na rad (III dio)

U Sporazumu se kao jedna od mjera vezana za poreska opterećenja na rad navodi proširenje poreske baze i zamjene dijela finansiranja drugim izvorima prihoda (poput poreza na dodatnu vrijednost). Problem nije u samoj preporučenoj mjeri već u tome što je nejasno na koji način i kojim porezima se treba dodatno proširiti poreska baza (što će u svakom slučaju značiti dodatni udar na ionako niske dohotke radnika), na koji način se treba zamijeniti dio finansiranja drugim izvorima prihoda (gdje je naveden PDV kao primjer) iako se već sada dio sredstava vezanih za finansiranje fondova zdravstva i penzijsko-invalidskih fondova obezbjeđuje iz drugih sredstava (a ne isključivo iz sredstava prikupljenih odnosnim porezima/doprinosima). Ukoliko npr. se želi zamijeniti dio finansiranja drugim izvorima prihoda poput onih prikupljenih kroz PDV čija jedinstvena stopa trenutno iznosi 17%, to bi značilo ili da se mora „zakinuti“ neki drugi dio budžetskih rashoda koji se finansira sredstvima prikupljenim od PDV-a ili se mora povećati stopa PDV-a.

Zamislimo sada situaciju da se poveća stopa PDV-a, a istovremeno smanji na primjer stopa poreza na dohodak. Na ovu temu je već rađeno istraživanje prilikom kojeg je ustanovljeno da „povećanje PDV stope za 1 procentni poen omogućuje smanjenje poreskog klina za oko 1,62 procentna poena u FBiH i 1,54 procentna poena u RS. Izraženo u smanjenju stope poreza na dohodak, to bi omogućilo njegovo smanjenje na 5,3% u FBiH i 7,6% u RS. Naravno, povećanje stope PDV-a je moguće uraditi i za više od jednog procentnog poena, što bi omogućilo i srazmjerno veće smanjenje oporezivanja rada.“[3] Međutim, ono što bi povećanje stope PDV-a značilo istovremeno jeste udar na potrošače (koji su opet radnici i PDV plaćaju kao dio cijene proizvoda koje kupuju u koje se ubrajaju i osnovne životne namirnice). Dakle ovakvim pristupom bi se nagradili poslodavci sa smanjenim izdacima za plate radnike, a istovremeno dodatno opteretili radnici (i druge kategorije stanovništva) sa dodatnim povećanjem cijena (dakle povećanje troškova života). Jedna od mogućih varijanti prilikom odluke o mijenjanju stope PDV-a jeste uvođenje diferencirane stope PDV-a ili oslobađanje određenih kategorija stanovništva (kao na primjer, četvoročlane porodice sa samo jednim članom zaposlenim koji prima minimalnu platu, ili penzioneri čija je penzija u nižem rangu ili u nivou minimalne plate) od plaćanja poreza, taksi i naknada. Samo, u tom slučaju, bi se budžetski priliv značajno smanjio obzirom da je veliki broj radnika koji su na minimalcu ili penzionera koji primaju niže penzije ionako nedovoljne za ispunjavanje svih životnih potreba.

Poboljšanje efkasnosti u zdravstvenim i penzionim sistemima je svakako neophodno. Međutim, u samom tekstu Sporazuma nije navedeno na koji način se treba poboljšati efikasnost, kroz kakve konkretne mjere i u kom pravcu. Jedan od načina jeste poboljšanje efikasnosti naplate sredstava (odnosno pripadajućih poreza i doprinosa) kroz zajednički rad sa nadležnim inspekcijama (obzirom da je ranije predstavljeno koliki je iznos dugovanja po osnovu dospjelih, a neplaćenih poreza i doprinosa). Međutim, to i dalje ne rješava situaciju gdje je odnos broja radnika za koje se uplaćuju porezi i doprinosi i broja penzionera (npr. u Federaciji BiH je broj penzionera 393.107 dok je registrovanih zaposlenih 448.720 što znači da je odnos zaposlenih prema broju penzionera 1,14; dok je u Republici Srpskoj, prema podacima za 2013. godinu situacija još kritičnija gdje je taj odnos 0,84 što znači veći broj penzionera nego registrovanih zaposlenih).

U analizi mjera iz Sporazuma koje se odnose na poreska opterećenja na rad predstavljeno je kako će navedene mjere kao početni rezultat imati negativan uticaj na prava radnika, a istovremeno nagraditi poslodavce. Jasno jeste da su poreska opterećenja na rad visoka, međutim upitno je da li će ponuđene mjere zaista odgovoriti adekvatno na ovaj problem ukoliko istovremeno ne uzmu u obzir i potrebu za jačom kontrolom naplate prihoda i poštivanja zakonskih mjera kroz poboljšani rad nadležnih inspekcija, te uzeti u obzir da bilo kakvo povećanje stope PDV-a istovremeno znači i dodatno osiromašenje već osiromašenog građanstva u Bosni i Hercegovini. Jedan od načina na koji se može poreskom politikom djelovati s ciljem osiguranja prihoda, a istovremene zaštite radnika (naročito onih čije su plate na minimalnom nivou, često nedovoljnom za život) jeste kroz set mjera poput:

•          diferencirane stope poreza na dohodak - uvođenje progresivnog oporezivanja kako bi se doprinijelo pravednijoj redistribuciji sredstava, npr. ukidanje poreza na dohodak za radnike koji primaju minimalno društveno prihvatljiv dohodak (prethodno ustanoviti koji je iznos dohotka minimalno društveno prihvatljiv), tj. ustanovljavanje neoporezivog iznosa dohotka; postepeno povećavanje stope poreza na dohodak zavisno od platnog ranga (za one sa tri puta većim dohotkom od minimalno društveno prihvatljivog uvesti veću stopu poreza na dohodak) i sl.
•          uvođenje diferencirane stope PDV-a kojom bi se osigurale niže cijene osnovnih proizvoda neophodnih za život i time smanjilo opterećenje na radnike i penzionere (i njihove porodice) čiji je nivo prihoda na minimalnom nivou, a istovremeno bi se trebala povećati stopa PDV-a koja se odnosi na luksuzna dobra (ili uvesti porez na luksuz). Sva sredstva dodatno prikupljena iz poreza na luksuz bi trebala ići kao nadoknada dijela sredstava u zdravstvene i penzijske fondove i postepeno povećavanje penzija i/ili smanjenje poreskog opterećenja na rad.
•          Intenzivnije praćenje naplate poreskih prihoda kroz pojačani i kvalitetniji rad nadležnih inspekcija i efektivnije izvršavanje sankcija (obzirom da je veliki broj slučajeva koji se dugo vremena „vuku“ po sudovima). Time bi se osigurao veći priliv namjenskih sredstava u odnosne fondove.
•          Nagrađivanje onih poslodavaca koji u potpunosti poštuju prava radnika i istovremeno redovno uplaćuju sve obaveze, poreze i doprinose kroz godišnje olakšice ili smanjenje/oslobađanje od plaćanja jednog dijela poreza, a kažnjavati one poslodavce koji ne poštuju isto i ne prijavljuju radnike (napomena: za ovakav sistem potrebno je razviti detaljno kriterijume, načine praćenja i sl.). Time bi se stimulisali i drugi poslodavci da preuzmu dobre prakse i uticalo bi se na moguće povećanje broja prijavljenih radnika, a samim tim i uticalo na smanjenje sive ekonomije.

[1] Na primjer, u slučaju Grčke: http://www.imf.org/external/pubs/ft/scr/2013/cr13156.pdf,  http://www.spiegel.de/international/europe/the-imf-admits-serious-mistakes-on-greek-bailout-a-904093.html, http://www.theguardian.com/commentisfree/2013/jun/09/imf-greece-institutional-monstrous-failure  (pristupljeno 19.02.2015. godine)

[2]  Đukić, O. i Tomić, M. (2013). Kako do nižeg oporezivanja rada bez štete za javne fondove? Banja Luka: GEA – Centar za istraživanja i studije

[3]  Đukić, O. i Tomić, M. (2013). Kako do nižeg oporezivanja rada bez štete za javne fondove? Banja Luka: GEA – Centar za istraživanja i studije, str. 26

Autorka je magistar menadžmenta i projekt menadžer na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjaluci

Prvi deo teksta možete pročitati ovde