Blog

Kurs akcije i kurs reakcije

Vojislav Savić, Banja Luka

Ko je čitao Vladušićeve tekstove o nužnosti repolitizacije, i ko ih je razumio na pravi način, zna koliko je važno učestvovati u političkom životu i biti njegov sastavni dio, kao kreator, a ne samo kao puki recipijent političkih sadržaja. Ko nije, možda ne treba ni čitati ovaj tekst, jer bez prethodnog shvatanja o samom značaju bavljenja politikom i bez prethodne svijesti o opasnostima i posljedicama koje nebavljenje njome nose, vjerovatno nećete ni ovaj tekst naći za nekakvo djelotvorno ili smisleno štivo.

Naime, kako već Vladušić objašnjava posljedice idioitizacije društva kroz odvraćanje od politike sekundarnim i tercijarnim sadržajima koji stvaraju privid slobode, a zapravo su samo bijeg i otklon od iste, isto tako i bavljenje politikom može biti samo privid, opsjena, ali ne i prava aktivnost i političko djelanje. U društvenim pitanjima i na političkom planu postoje kurs akcije i kurs reakcije, pri čemu ovaj prvi držimo za realnu političku aktivnost, tj. za nešto čime kreirate dnevni red i namećete svoje ideje i svoje interese i interese svoje grupe. Kurs akcije jeste konkretan plan, konkretna ideja koju smatrate korisnom i za vas i za društvo, i koju nastojite operacionalizovati kroz realne instrumente moći, tj. kroz državni aparat i institucije društva koje normiraju takve stvari. Takav vid političkog djelovanja je jedini opipljiv kroz rezultate njegove primjene, i ako ćemo pravo, jedini kojeg se treba držati.

Međutim, kako to obično biva u dijelektici društvenih stvari, postoji i kurs reakcije, koji predstavlja onaj privid bavljenja politikom sa početka teksta. Kada neko postavi dnevni red, bilo da je on proizvod političkog spina ili kursa akcije iz prethodnog pasusa, on samim tim ide nekoliko koraka ispred onih koji se nalaze na kursu reakcije. Dakle, da se zaključiti, da je kurs reakcije kafanska, tviteraška obmana bavljenja politikom, koja kroz puko reagovanje na nešto što se već desilo, na nešto što je neko drugi već uradio i što se nalazi u prošlosti nastoji odvući našu pažnju od realnih i strateških stvari koje bi nas po prirodi trebale zanimati. Naše misli i pažnja zaokupljeni su komentarisanjem i analizom dnevnog reda koji nam se kroz medije servira, dok je onaj koji ga je osmislio već spremio nove poslastice za razne moralističke sudije, samozvane analitičare, iskompleksirane anonimuse, komentatore svega i svačega i poznavaoce površine opšte prakse.

Daleko od toga da se svi moraju baviti politikom i zanimati za opšte društvene stvari, naravno, ali oni koji to rade trebali bi znati granicu između realnosti i opsjene, trebali bi znati gdje prestaje fikcija, a gdje počinje realna politika. A realna politika jedino živi i daje ploda u konkretnim aktivnostima. Kad okupiš 5 ljudi zarad nečega to je već realna politika, pa makar se radilo i o zajednici etažnih vlasnika. Deset upornih ljudi koji traže igralište za djecu ispred svoje zgrade se već bave politikom, već su aktivni. Međutim, deset komentatora na društvenim mrežama nisu, oni reaguju na ono što im se serviralo, i samo daju povratnu informaciju kreatorima i čine im uslugu kako bi im sledeći put još bolje zgotovili njihovu dnevnu dozu besmislenih sadržaja, i nahranili njihov ego, uvijek gladan da optužuje, sudi, presuđuje i komentariše. Borislav Vukojević je, takođe na Novom Polisu, pisao o klik aktivizmu i lažnom altruizmu, koji je na istom fonu kao i ovaj tekst.

Pouka svega ovoga nije nikakvo otkrovenje koje već nije negdje rečeno, ili shvaćeno, nego prosto podsjetnik da svako mora da se bori za svoje parče neba i da odozgo ništa samo od sebe neće pasti. Savremena država je mehanizam koji svakome omogućuje da bude učesnik, međutim, savremeni mediji i društvene mreže svakome omogućuju da bude samo primalac sadržaja, i da se zadovolji svojim komentarom koji ionako nikoga naročito ne interesuje. Dakle, sami birate kurs kojim ćete ploviti, potrudite se da sutra ne zažalite zbog svog izbora.