Blog

Sarajevo- kristalna sjećanja

Vojislav Savić, Banja Luka

Rat se u Bosni i Hercegovini završio 1995. godine, za sve, osim za sarajevske Srbe. Njihov mir čekao ih je izvan teritorija njihovog grada, za neke u bijelom svijetu među stranim ljudima i narodima, za neke u susjednoj i bratskoj Srbiji, a za najveći dio njih, mir je ležao u njihovom jedinom skloništu, koje je još 1992. godine kršteno kao Republika Srpska, sastavnom dijelu nove Bosne i Hercegovine, dogovorene nakon četiri godine proljevanja krvi i erupcije ratnog besmisla.

Nije lako napustiti grad poput Sarajeva, nije lako iz više razloga. Prva grupa razloga je objektivne prirode, i tiče se samog grada, njegovog bogatstva i veličine, njegove duge istorije i istorije samog srpskog naroda kao njegovog, do tada, integralnog dijela, naroda koji je u njega ulagao svoje resurse i razvijao intelektualne kapacitete i kulturni život. Sa druge strane, opet, leže razlozi isključivo subjektivne prirode, na nivou pojedinca – teško je napustiti grad u kojem si odrastao, u kojem si napravio skoro sve „prvo u životu“, i grad koji te je u najvećoj mjeri oblikovao kao čovjeka i kao pojedinca.

Međutim, napuštajući Sarajevo pripadnici srpskog naroda znali su dobro kome, zašto i čemu podnose toliku žrtvu, žrtvu koje mnogi njihovi sunarodnici ni dan danas nisu svjesni, niti je priznaju kao takvu. Cilj je bio, svakako održiv mir i opstanak u svojoj državi, među svojim narodom, a to je u novim odnosima snaga nakon Dejtona bilo nemoguće izvesti u takvom Sarajevu. Danas se poturaju razne priče kako su „Srbi Srbe istjerali iz Sarajeva“, ali o takvoj plitkosti je bezumno raspravljati, jer 120 000 ljudi koji su za dva mjeseca napustili grad, noseći sa sobom čak i grobove svoje poginule djece, sigurno nisu bili ljudi koji nisu znali šta rade, i sigurno nisu bili ljudi koji su se u taj grad kanili ikada vraćati. Iskustvo iz poslednja dva svjetska rata, te duge godine turske i austrougarske okupacije naučili su Srbe sa zapadne strane Drine da u takvim okolnostima pravda nikada nije postojala, da nikada nije bilo ni mira ni suživota, nego samo stradanje i život građana druge vrste. Pogledajte, uostalom, Srbe u Sarajevu danas. Dovoljno je vidjeti kako funkcionišu Sud i Tužilaštvo BiH, kako se odlučuje u Ustavnom sudu BiH, i jasno je sasvim kako bi sve to izgledalo.

Uz ovu nepristojnu tezu da su „Srbi Srbe istjerali iz Sarajeva“, vezuje se jedna još nepristojnija teza da su Srbi tobože agresori. Druga teza, srećom, oboriva je sama po sebi, jer je contradicio in adjecto, jer kako bi ja mogao da izvršim agresiju sam na sebe, i na svoju kuću, svoj prag i domovinu gdje su mi i preci živjeli. Kako kaže Nele Karajlić u „Fajrontu“, ja sam sve ljude u Jugoslaviji smatrao braćom, međutim, ja sam njima bio brat na određeno vrijeme. Kad je istekao rok, prestao sam biti brat i postao agresor. Medijska mašinerija, potkovani i podmazani „mislioci“ i eto ti novih istina.

Beskrajna kolona kamiona i traktora, ljudi iscrpljeni od rata, stradanja, gubitaka najmilijih i opšte neizvjesnosti, napuštajući Sarajevo podjsećali su na one seobe epskih razmjera iz XVII i XVIII vijeka, samo umjesto Paje Jovanovića, vizuelno ovjekovječene rijetkim snimcima foto-aparata i kamera. Međutim, prođe od tad dvadeset godina, i danas se o toj tragediji i o sudbini sarajevskih Srba rijetko govori. Značaj ovog naroda za samu Republiku Srpsku je nemjerljiv, jer ko zna koliki broj intelektualaca, visokoobrazovanih ljudi različitih profila, ljudi koji su rukovodili značajnim organizacijama i preduzećima je svoje karijere i živote nastavio u Srpskoj. Taj ljudski resurs se ne može platiti novcem. Širom istočne Bosne, u Banjoj Luci, Trebinju, Istočnom Sarajevu i, pogotovo, Bijeljini, i dan danas se nalaze ljudi koji su se školovali i radili u Sarajevu, koje je taj grad izrodio.

Ove godine se prvi put egzodus sarajevskih Srba obilježava na dostojan način, i mada je to trebalo učiniti mnogo ranije, ni danas nije kasno da se u istoriju ovog naroda, u naše dugo kretanje između klanja i oranja, kako kaže Andrić, da se upiše i ova epizoda kako bi lakše i pametnije otvorili novu. A u novoj epizodi naše istorije mora se igrati pametnije, bez sukoba i podjela, a sa mnogo više rada, učenja i njegovanja svog kulturnog i duhovnog bića. Jer, u smutnim vremenima globalizovanog svijeta, to je jedini recept za opstanak i učešće u njemu.