Blog

Doktorov posljednji otpor ludilu

Vojislav Savić, Banja Luka

Sarajevo je danas okupiran grad. Okupiran je autoviktimizacijom, filosofijom žrtve, pretjeranim samosažaljenjem, agresijom prema svemu drugačijem, etnički očišćen i nasilno orijentalizovan, provincijalizovan i unazađen retrogradnim kulturnim obrascima. I nije da nema baš nikakvih razloga za to, značajan dio tih argumenata potpomogle su srpske granate s Trebevića, i četvorogodišnji strah od zatvorenog prostora. Međutim, to ne može biti izgovor za ovakvo ponašanje, u kojem vidim tihi poziv za osvetu. Iz tog grada mnogi su protjerani, na različite načine - fizički ili prostom ekskomunikacijom, a jedan od tih prognanika, koji je taj grad stvarao i dao mu ‚‚šmek”, jeste i doktor Nele Karajlić. A grad čine ljudi, ne građevine. Kada odu ljudi, onda se mijenja i sam grad.
U poslednjih nekoliko sedmica sam se, sticajem okolnosti, više puta susreo sa njim, i pokušao sam iz tih razgovora da izvučem što više, da saznam iz prve ruke koje su to muke koje ga gone da radi sve to što radi, i da čujem živo svjedočenje o svemu onom što me zanimalo.
Nele je, kako je i sam prije par dana objasnio studentima na tribini u Banjoj Luci, tri puta do sad ‚‚prosipao mlijeko”, koje je godinama prije toga muzao i skupljao, nekad svojom krivicom, a nekad spletom nesretnih okolnosti. Međutim, svaki put je kretao iznova, od nule, i ponovo sve gradio, skupljao, krpio i vraćao se. Prenijeću vam, ukratko, kako je on to objasnio.

Prvi put je, veli, sve krenulo kada je grupa klinaca sa sarajevskih ulica, tačnije iz ulice Fuada Midžića, dobila na korištenje garažu u zgradi u kojoj su stanovali Nele i Sejo, i tu se rodilo Zabranjeno pušenje. Za šest mjeseci su iz potpune anonimnosti postali jugoslovenska pank-rok atrakcija, sa tekstovima koji nisu bili nimalo naivni. Pjesme o Sarajevu i Olimpijadi (Abid), o problemima na Kosovu (Čejeni odlaze), o iznevjerenim radnicima (Put u središte rudnika Kreka Banovići), i ostale stvari sa albuma “Das ist Walter” su prava mala remek-djela i vijerne slike Sarajeva iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Pored toga, u okviru emisije Primus na Radio Sarajevu imali su i svoj prostor gdje su vodili Top listu nadrealista, koja je 1984. godine prerasla i u televizijsku emisiju. Radili su tako i stvarali, odjednom zapljusnuti neočekivanom slavom i pažnjom, sve dok se Nele nije ‚‚ritnuo” jedne riječke večeri 1984. godine i jednom rečenicom sve to srušio kao kulu od karata. Naravno, pretpostavljate da je riječ o aferi ‚‚Crk’o maršal”. Nakon toga, obruč oko njih se polako stegao, zaustavlja se vrtoglavi uspon veselih momaka iz Fuada Midžića i slijede privođenja, otkazivanja koncerata, nastupa, i naravno, došlo je do prekida rada i raspada grupe, a 1985. ukinuta je i Top lista nadrealista. To je prvo “mlijeko” koje mu se prosulo.

Nakon toga, prošlo je nekoliko godina, a Nele je uspio da se konsoliduje, ponovo je počeo da radi, da skuplja ljude, da snima Nadrealiste, a 1987. izašao je i genijalni “Pozdrav iz zemlje Safari”. Međutim, već 1989. na albumu “Male priče o velikoj ljubavi” može se osjetiti izvjesna doza jezivog predosjećanja za sve ono što će doći - pri tome mislim najviše na pjesme “Zvijezda nad Balkanom” i “Kanjon Drine”. Dvije godine nakon toga, njihove strijepnje postaće realnost, njihovi skečevi će postati stvarnost, i “mlijeko” će se prosuti po drugi put, ovaj put nezavisno od Neletove volje, jer rat nikada nije individualni čin, niti individualna odluka. Valjalo je sve ponovo.
Štulić je rekao ‚‚moj se napor razbija od stijene”, a isto se može reći i za Neleta, dva puta su mu se svi njegovi napori da nešto stvori i napravi raspršili od kamene hridi. I treći put je krenuo iz početka, ali ovaj put u drugome gradu, u Beogradu. I malo po malo, radio je i stvarao, borio se i otimao, i napravio velike stvari, u nekima čak i prevazišao ono što je radio u Sarajevu.
Sa Kusturicom i ‚‚No smoking orkestrom” je napravio svjetsku atrakciju, imali su toliko nastupa da nisu znali više ni gdje lete, ni odakle više polaze. Ako im putovanje nije podrazumijevalo promjenu vremenske zone, smatrali su to laganim izletom. Međutim, sudbina je i treći put odlučila da se našali sa našim doktorom, koji je izgleda zaboravio da nema više 20 godina, i da bi trebao usporiti tempo. I tako bi 2011. godina, i infarkt, i “mlijeko” se prosulo po treći put.

Doktor Karajlić je danas živ i zdrav, i spreman je za četvrti početak. Napisao je knjigu, svojevrsno svjedočanstvo o gradu Sarajevu i osamdesetim godinama, ali i svjedočanstvo o sudbini sarajevskih Srba, koji izgleda ni sami više ne žele da se prisjećaju grada u kojem su živjeli i radili, i koji su i sami stvarali, a kamoli da ih se drugi sjećaju. Nele je, na neki način, živi simbol za sudbine ovih ljudi. Šta je ovaj put naumio, i kako će izgledati njegov povratak, još uvijek ne znamo. Ali znamo samo jedno – ovaj čovjek ne odustaje od svojih ideja, i duboko vjeruje u ono što radi, a to je najsigurniji put ka uspjehu.

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banja Luke