Blog

Zvornik, hladna noć

Vojislav Savić, Banja Luka

Genijalni Andrić je, kopajući po prošlosti, anticipirao i objasnio mnoge stvari koje će nam se kasnije dogoditi, ili tek imaju da nam se dogode. Svakim danom se iznova potvrđuje njegova odveć poznata teza da se u Bosni sve mijenja, sve prolazi, dok samo mržnja opstaje, kao trajna odrednica života na ovim prostorima. A mržnja je, kao i ljubav, iracionalna i neobjašnjiva kategorija, i ne može joj se kapa skrojiti prostom logikom ili nekakvim racionalnim objašnjenjima. Najbolje što sam ja uspio objasniti, i to sebi samome, jeste da je naša tragedija u upornom zaboravljanju, u nemogućnosti da se jednom za svagda odredimo prema prošlosti. Dovoljno je bilo vidjeti reakcije, na još neprovjerene informacije, dovoljno je bilo gledati kako u javni prostor prodiru potisnute emocije, misli, osjećanja i vrijednosti, kako se odjednom na nas obrušava sve ono što uporno negiramo, i sa čim se izbjegavamo suočiti, da bi čovjek shvatio o čemu se ovdje radi.

U ponedeljak naveče je stigla vijest da je mladić od dvadeset i kusur godina upao u policijsku stanicu u Zvorniku i uz povike ‚‚Bog je veliki” (Allahu ekber) počeo pucati po policajcima, pri čemu je ubio jednog i ranio dvojicu prije nego je i sam stradao. Mladić je, navodno, imao i pancir, zbog čega je izdržao prvih sedam metaka, sve dok osmi metak nije promašio pancir, a njega lišio života. Naravno, to je okarakterisano kao teroristički čin, a cijela država se digla na noge. Odjednom smo se, kao, svi našli zabezeknuti i zaprepašteni - otkud to čudovište pred našim vratima? Kao jagnje dovedeno pred klanicu. Međutim, mišljenja sam da ova prazna ljuštura koju nazivamo Bosnom i Hercegovinom, pri čemu ne dajem nikakav vrijednosni sud, već to držim za činjenicu, zaista i nema kapacitete da se organizovano suprotstavi terorizmu. Za takvo nešto je potrebna država, a državu de facto nemamo.

Ali druga stvar je ovdje, za mene, bila poražavajuća. Teško je, naime, da iko može odrediti kada traganje za istinom postaje ta famozna ‚‚relativizacija zločina”. Prečesto sam svjedočio, u poslednjih nekoliko godina, kako se svaki pokušaj da se događaji iz jula 1995. godine u Srebrenici objasne u širem kontekstu u startu prekidaju sa argumentom - to je relativizacija zločina. Dakle, ako ne prihvatam sljedeću logiku - Srebrenica je genocid/Republika Srpska je genocidna tvorevina/Srbi su izvršili agresiju na BiH - onda sa mnom nema nikakvog razgovora. Ista ta logika iskorištena je i da se ‚‚opravdaju”, koliko god to degutatno zvučalo, ubistvo Dragana Đurića i ranjavanje dvojice policajaca zvorničke policijske stanice. Odjednom su se po društvenim mrežama proširili, skoro identični, komentari da su oni tobožnji ratni zločinci, odmah su se počele širiti raznorazne neprovjerene i romansirane priče o nesrećnom djetinjstvu Nerdina Ibrića i o tome kako ga je ubijeni policajac ‚‚oteo iz majčinih ruku, nakon što mu je otac ubijen od strane njegovih saradnika” i slično. Portali bošnjačke provencijencije su, sa izuzetkom radikalnog SAFF-a, takođe su imali slične pokušaje, ali naravno, na mnogo umjereniji i prihvatljiviji način.

Meni ovo govori sljedeće - da je filozofija žrtve, dijalektika ‚‚apsolutnog krvoloka” i ‚‚apsolutnog stradalnika”, pri čemu su Srbi ovi prvi, a Bošnjaci ovi potonji, ozbiljno uzela maha u javnom diskursu kod Bošnjaka, te da je to jedan poveći kamen koji, zajedno sa ostalim kamenjem, spotiče tu tzv. ‚‚normalizaciju odnosa”. Ako je uslov za dijalog da ja bespogovorno prihvatim ovakvu postavku stvari, onda od toga zaista nema ništa. I ne treba da bude. Ova logika dovela je do frapantnih zaključaka da su zapravo Srbi jedini krivci što je Nerdin Ibrić uzeo pušku i ubio Dragana Đurića, a u krajnjim fantaziranim instancama najveći krivac je upravo sam Đurić /Neka počiva u miru/.

Svako od nas, zasigurno, poznaje po nekoliko ljudi, a ja u najužem krugu prijatelja imam dvojicu takvih, koji su odrasli bez oca, sa istim poteškoćama koje je imao pokojni Nerdin, ali im nikada nije palo na pamet da uzmu pušku i sami traže pravdu za svoju nesreću. Naprotiv, odrasli su u ozbiljne ljude, koji čak bolje i od mnogih svojih kolega koji nisu imali takvu sudbinu razumiju kolika je to nesreća rat, i kolika je važnost da se takve stvari ne ponove. Mislim da je sada red na bošnjačkim intelektualcima, javnim djelatnicima i onima koji misle dobro ovoj državi, da rade na stvaranju drugačije atmosfere u javnosti. Oni, naravno, imaju puno pravo da ne misle tako i da ovaj poziv shvate kako god hoće, ali nadam se da za sve što rade imaju dobre razloge. Za mir, i dane što dolaze.

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banjaluke