Kultura

What a lovely day!

Autor: Davor Pavlović

Džordž Miler, Mad Max: Fury Road

Ko bi rekao da će “deda” koji je prešao sedamdesetu godinu života, održati lekciju svojim mlađim kolegama i snimiti najluđi i najbolji akcioni film u novom milenijumu? To se upravo desilo, jer se Džordž Miler nakon trideset godina vratio junaku koji ga je proslavio, Maksu Rokatanskom. Četvrti nastavak "Mad Max" serijala, koji je počeo s Melom Gibsonom 1979. godine je svakako film kakav nismo dugo vremena imali priliku gledati.

Film je ustvari jedna neprekidna scena potjere od tačke A do tačke B i nazad, a Miler je vještim osjećajem za ritam i majstorskim pokretima kamere stvorio urnebesnu akciju. Imamo prljavog Maksa, kojeg igra Tom Hardi, koji pokušava preživjeti u neimenovanoj postapokaliptičnoj pustinji, gdje su najveće bogatstvo voda, meci i nafta. Njega jednog dana zarobe podanici vođe lokalnog kulta Imortan Džoa, kojeg igra Hju Kis Birn, negativac iz prvog dijela filma, te ga odluče iskoristiti kao prijenosnu ljudsku banku krvi. Stvari postaju neugodne kad jedan od Imortanovih vojnika, Furiosa otme kamion pun vode, mlijeka i mladih žena. Imortan podiže cijelu svoju vojsku s kojom kreće za Furiosom.

Maksov kopilot, bjegunac Furiosa, koju igra Šarliz Teron je centralni lik i oko nje se vrti veći dio priče dok je naš junak u drugom planu. Miler bira Maksov mačizam i stavlja Furiosu ispred njega i u centar na način koji je gotovo subverzivan u svijetu muških akcionih filmova. Oba glavna lika imaju psihičke ožiljke iz prošlosti, Maks od ubistva njegove supruge i djeteta, što vidimo samo u flešbekovima, a Furiosa što je oteta i odvedena u roblje kao dijete.

Furiosa je fantastičan nastavak slavne tradicije čvrstih heroina kakve su Elen Ripli ili Sare Konor, a Teron je glumica koja Furiosu pretvara u ikonu. Tom Hardi je jedan od rijetkih glumaca današnjice koji ima sve predispozicije da zamijeni Gibsona. Treći antiheroj priče je Nuks, razočarani vojnik koji je promjenio saveznika sumnjajući u obećanje vrhovnog vođe o besmrtnosti. Lik Nuksa sugeriše na razočaranog bombaša samoubicu, a to je sigurno urađeno namjerno.

Zvuči iracionalno, ali tri najoskudnije stvari u post-apokaliptičkom svijetu, benzin, meci i voda, se u ovom filmu troše ludački brzo. Vozila se ganjaju po pustinji dan i noć, njihovi vozači ispaljaju metke iz oružja poput kauboja na Divljem zapadu. a voda se populaciji dajem ne u flašama i bačvama, već dolazi iz divovskih cijevi koje se protežu od vrha litice. Film sugeriše da je to rasipništvo i dovelo do pustoši kakvoj prisustvujemo. Svijet je naseljen mutantima koji su otrovani i tjelesno i duhovno, dok je Maks samotnjak i sveden na instinkt preživljavanja. Osmišljen je čitav niz sprava, vozila i popratnih likova koji potjeru čine još uzbudljivijom. Tu su lovci koji se na ljuljajućim šipkama njišu s jedne strane na drugu, vozila potpuno prekrivena šiljcima namijenjena zabijanju u gume kamiona, kao i vozilo muzičke podrške sa bubnjarima i gitaristom s bacačem plamena koji podiže moral.

U filmu je takođe naglašena tema ugnjetavanja žena, a vođa poznat kao Imortan Džo prednjači u tome, dok s druge strane postoji i nesuptilan feminizam u filmu, u scenama u kojima se pojavljuje grupa starijih žena. Tada priča dobija element jačanja, ženskog dijela populacije koja je u stanju da se suprostavi muškarcima i pokaže kako se mogu uzdići iznad nametnute uloge žrtve koja im je data.

Ova jurnjava i pucačina koja traje gotovo dva sata ni u jednom trenutku ne postaje dosadna i ne zamara nas bespotrebnim detaljima, pa i haotične borbe i sudari imaju smisla. Džordž Miler je nakon bavljenja dječjim filmom pokazao da nije nimalo omekšao te je održao lekciju brojnim mlađim kolegama koji ne uspijevaju snimiti ovako napetu akciju.