Kultura

Pariške sestre sa dušom Kube

Autor: Nikola Knežević

Ibey-Ibey (2015)

Ibeyi na Joruba jeziku znači „bliznakinje“. Upravo su se ovako nazvale Naomi i Lisa-Kainde Diaz, dvadesetogodišnje sestre bliznakinje iz Pariza. Majka im je iz Venecuele, a njihov pokojni otac bio je Kubanac Anga Diaz, čovjek koji je jedno vrijeme svirao udaraljke u besmrtnom kubanskom kolektivu Buena Vista Social Club. Naomi i Lisa su rođene u Parizu, ali su se vrlo brzo odselile na Kubu gdje su odrasle uz muziku i tradiciju Joruba kulture koja vodi porijeklo iz zapadne Afrike odnosno preciznije, iz Nigerije. Upravo je ovaj spoj spiritualnih vjerovanja Joruba naroda, kubanske muzike i kulture sa Kariba glavni izvor identiteta sestara Diaz, kako muzičkog tako i personalnog.

Iako imaju samo 20 godina, Naomi i Lisa Diaz su preživjele mnogo toga. Njihov otac umro je iznenada u svojoj 45-oj godini života od srčanog udara kada su sestre imale samo 11 godina. 7 godina kasnije umire i njihova starija sestra Janira. Naomi i Lisa utjehu pronalaze u muzici i izdaju svoj prvi album ove godine koji je proizvod ovih tragičnih događaja i emotivna posveta bliznakinja svojim prerano preminulim članovima porodice. Njihova majka, koja je ujedno i njihov menadžer, takođe je jedna od inspiracija za ovaj album (ona pjeva jedan dio sporednih vokala na albumu).

Kada sestre ne pjevaju zajedno u savršenoj harmoniji, Lisa-Kainde je ta koja izvodi glavne vokalne dionice, a Naomi ispunjava ulogu pratećeg vokala. Pored toga Lisa svira klavir, a Naomi kahon, udarački instrument porijeklom iz Perua koji je postao dio kubanske muzičke tradicije. Upravo su ovo dominantni zvukovi albuma, minimalistički spoj ritma na kahonu, laganih klavirskih dionica i natprirodnog pjevanja sestara Diaz koje ne bježe od svojih uticaja. Lisa je sasvim sigurno inspirisana Ninom Simon i Erikom Badu dok u nekim trenucima njeno pjevanje dosta podsjeća na ranije radove Islanđanke Bjork. Naomi svoje uzore ispoljava kroz produkciju i udaračke sekcije. Kao veliki fan hip hopa i izvođača poput Kendrika Lamara i Frenka Oušna, ona doprinosi zvuku albuma modernim hip hop bitovima. Što se tiče žanrova, Ibeyi predstavlja kombinaciju afro-kubanske muzike, muzike Joruba naroda, francuskih šansona, džeza, soula, RnB-ja i hip hopa. Eksperimentisanje sa ovim žanrovima kao i sa vokalnim dionicama daju sestrama Diaz autentičnost, a njihovi emotivni i lični tekstovi daju albumu aspekt prepoznatljivosti koji je jako važan za debitantsko ostvarenje.

Album počinje i završava na isti način – molitvom na Joruba jeziku. Bliznakinje se mole Orišama, duhovima iz Joruba kulture koji se nalaze u svim bićima i stvarima. „Eleggua“, uvodna pjesma na albumu je naziv za istoimenu Orišu bez čijeg blagoslova ništa ne može započeti. Ovim činom sestre Diaz odmah ističu važnost predaka i tradicije u svom radu. Na isti način ističu i spiritualnost i religioznost koja je jako važna u njihovim životima, a samim tim i na samom albumu. Druga pjesma pod nazivom „Oya“ upućena je Oriši vjetra, groblja i podzemlja. Ova pjesma, koja stilski podsjeća na Bjork, nagovještava glavni motiv albuma, odavanje počasti preminulim članovima porodice Diaz. Poput sablasnog prisustva Oriša na čitavom albumu, duh Anga Diaza se skoro može osjetiti u nekim pjesmama. Jedna od njih je „Think of You“, gdje bliznakinje pjevaju o svakodnevnim situacijama koje ih podsjećaju na oca (“we hear laughter and we think of you“). Lisa i Naomi mu se direktno obraćaju i na taj način prenose emociju na slušaoca koji kao da proživljava sve te trenutke zajedno sa njima. “Mama says“ je takođe pjesma koja govori o njihovom ocu ali ovaj put iz ugla njihove majke koja se takođe bori sa velikom tugom nakon gubitka muža. „Yanira“, pjesma posvećena njihovoj pokojnoj sestri, je možda i najljepša pjesma na albumu. Iako je ispunjena tužnim emocijama, „Yanira“ je začuđujuće ohrabrujuća pjesma. Slušalac se jednostavno mora diviti zrelosti, emotivnoj snazi i volji koju posjeduju ove dvije mlade djevojke kada na skoro veseo način pjevaju „we will meet in heaven“.

Produkcija albuma je jako dobra, ali na trenutke i previše dobra jer se sirove emocije nekada gube u predigitalizovanom zvuku semplova i pozadinskih tonova. Momenti kada čujemo samo glas sestara, kahon i klavir su najiskreniji i najljepši trenuci na albumu. Uz to, Ibeyi pati i od određenog nivoa monotonije ritma jer nema mnogo razlike u tempu tokom čitavog albuma, što je donekle i razumljivo s obzirom na atmosferu i tematiku. Međutim, album nije u potpunosti melanholičan. Pored spiritualnog omaža preminulim članovima porodice, album takođe nudi i nekoliko intimnih ljubavnih pop pjesama poput „Stranger / Lover“ i „Faithfull“. Album Ibeyi na taj način predstavlja emotivnu cjelinu dvije sestre koje život nije štedio a koje nam sada na vrlo intiman, direktan i spokojan način pričaju svoju priču.