Kultura

Ovo nije samo još jedan film o nacizmu

Autor: Nikola Knežević

Ida, Pavel Pavlikovski

Snimiti film na temu nacizma danas je jako rizično u smislu originalnosti. Snimiti film na temu nacizma koji se takođe bavi Jevrejima u Poljskoj, još više. A ako snimite ovakav film u crno-bijeloj tehnici onda bi bilo dobro da vaš film ne bude ništa manje od remek djela jer će vam raznorazni kritičari odmah na nos nabiti “The Pianist” ili “Schindler’s List”. Na sreću, “Ida” Pavela Pavlikovskog zaista jeste remek djelo koje koristi gore pomenute teme samo kao okvir i okruženje u kojem se odvija jedna izrazito individualna i lična priča. Pavlikovski, koji je odrastao u Velikoj Britaniji i koji je svoje najpoznatije filmove snimio tamo, vraća se u rodnu Poljsku da bi napravio ovaj film koji je inspirisan njegovim djetinjstvom i njegovom porodicom.

“Ida” je smještena u 1962. godini u komunističkoj Poljskoj. Film prati Anu, mladu djevojku koja je odrasla u sirotištu koje je ujedno i ženski katolički manastir. Ana se sprema za zavjetovanjekako bi postala monahinja. Međutim opatica koja upravlja manastirom saopštava Ani da ona ima tetku i da prije davanja zavjeta mora da upozna svoju jedinu poznatu rođaku. Ana tako po prvi put u životu napušta manastir i odlazi u grad gdje upoznaje svoju tetku koja se zove Vanda. Vanda joj tada otkriva da njeno pravo ime nije Ana već Ida i da su njeni roditelji Jevreji ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Dvije žene potom odluče da otputuju u selo Idinih roditelja i da saznaju kako su ubijeni i gdje su sahranjeni. “Ida” je film koji pokreću dualizmi predstavljeni kroz dva glavna ženska lika. Ida je pobožna i tiha djevojka odrasla bez roditelja u samostanu. Sa druge strane, Vanda je usamljena žena koja radi kao sudija i koju karakterišu njena ateistička i socijalistička uvjerenja. Vanda je takođe i alkoholičarka koja vrijeme provodi spavajući sa različitim muškarcima. (Zanimljivo je istaći da je ovo prvi film Agate Trzebuhovske koja tumači Idu i koja prije ovog filma uopšte nije imala glumačkog iskustva, dok je Agata Kuleša koja glumi Vandu iskusna poljska glumica – ponovo jedan dualizam). Kroz situacije i razgovor mi preko ova dva lika uviđamo karaktetistike kako ideologija tako i religijskog odgoja. Međutim, likovi nikako ne reprezentuju određenu ideologiju niti postoji političko favorizovanje određene nacije, film je primarno i izrazito psihološki.

Pavlikovski ulazi duboko u psihologiju ove dvije totalno različite žene. Ida predstavlja nevinost i radoznalost mladosti. Ona je odrasla u manastiru, izolovana od užasa poslijeratne Poljske. Tiha, pokorna i neiskusna, ona se prvi put susreće sa okrutnostima života i to na najsuroviji način, saznavši mračnu tajnu svoje porodice. Susret sa Vandom, upoznavanje mladog saksofoniste, potraga za grobom svojih roditelja ali i potraga za sopstvenim identitetom Idu i njenu vjeru stavljaju na iskušenje i dovode njen religijski odgoj u sukob sa emocijama koje u tim situacijama proživljava. Vanda pak predstavlja nihilizam i usamljenostprouzrokovanu iskustvom rata ali i sopstvenim osjećajem krivice. Vanda je sudija koja je u komunističkom režimu mnoge ljude osudila na smrt (lik Vande je inspirisan Helenom Volinski-Brus, ženom koja je bila vojni sudija i koja je tokom pedesetih godina u Poljskoj mnoge vojnike i oficire poslala na vješala). Vanda se kritički odnosi prema Idinoj vjeri i njenim asketskim načinom života. U jednom trenutku je čak i nagovara da se prepusti uživanjima i porocima, kao da želi da i Ida izgubi svoju čistoću i neiskvarenost i da postane kao ona. Sudbine ova dva ženska lika predstavljaju ujedno i dva najpamtljivija momenta u filmu. Idina sudbina ostaje misterija i gledaocu je ostavljeno da se zapita šta će biti sa njom. Sa druge strane, posljednja Vandina scena je toliko šokantna i neočekivana da ćete je pamtiti dugo nakon završetka filma. Taj trenutak neodoljivo podsjeća na jako sličnu scenu iz sjajnog Hanekeovog filma “Caché”. Pavlikovski je zaista odlično razradio psihologiju svojih likova, baš onako kako to radi Mihael Haneke.

Pored sjajne glume film karakteriše i izvanredna kinematografija. Crno-bijela tehnika savršeno odgovara tmurnoj atmosferi ledene i pomalo sablasne Poljske. Međutim ono što prosto ostavlja bez daha su kadrovi i fotografija. Možete pauzirati film na bilo kojem mjestu i frejm koji biste tada vidjeli izgleda kao profesionalna crno-bijela fotografija sa izložbe u MoMA-i. “Ida”, koja stilski izgleda kao film Robera Bresona (a na momente kao film koji bi režirao Bela Tar kada bi pravio znatno kraće filmove nego uobičajeno), sastoji se u potpunosti od statičnih kadrova (sa izuzetkom posljednje dvije scene). Ovakav način snimanja znatno podsjeća na filmove Roja Andersona koji takođe koristi statične mada znatno duže kadrove u svojim filmovima. Ugao snimanja i položaj subjekata u kadrovima su takođe karakteristični. Glumci se često nalaze na dnu kadra ili sa strane i rijetko im vidimo noge. Pozadina i kadriranje prostora uvlače gledaoca u ambijent filma i daju mu osjećaj nijemog posmatrača drame koja se odigrava pred njegovim očima. Fantastična fotografija filma nije promakla ni filmskoj akademiji koja ga je nominovala za Oskara u kategoriji za najbolju kinematografiju. Pored ove nominacije “Ida” je nominovana i za najbolji strani film.