Kultura

Ples u modernoj džungli

Autor: Nikola Knežević

Jungle

Ne kaže se bez razloga za neku muziku da ima dušu. Soul muzika je uvijek budila posebne emocije kod ljudi i to uglavnom one pozitivne jer je naprosto tjerala slušaoca da pleše uz lagane senzualne ritmove i vokale koji su prosto zračili intimom. Od pedesetih godina prošlog vijeka, kada je iznikao iz RnB-ja i džeza među afroamerikancima u SAD-u, pa sve do danas, soul se održao u mejnstrim muzici. A kako i ne bi kada je ljudima ispunjavao jednu od osnovnih potreba – potrebu za strašću. A ispunjava je i dalje jer smo u proteklih nekoliko godina svjedoci pojave novog vala kvalitetnih soul izvođača.

Ako je Jessie Ware nova Sade onda su Jungle novi Jamiroquai. U početku duo koji su pokrenula dvojica dugogodišnjih prijatelja u Londonu, Jungle je sada kolektiv koji se sastoji od 7 članova. Osnivači Tom Mekfarland i Džoš Lojd-Votson su frontmeni i glavna pokretačka snaga benda a ostali članovi su muzičari koji nastupaju na lajv nastupima. Nakon uspjeha debitantskog singla “The Heat” i gostovanja kod  Džimi Kimela, Jungle u julu 2014. godine objavljuju svoj debitantski album pod nazivom Jungle.

Ovaj londonski kolektiv je i neka vrsta internet fenomena. Kada su se pojavili sa svojim prvim singlom bili su anonimni, sve što se o njima znalo su dva slova: J i T. Ova pojava nije nova u muzici. Mnogi izvođači su koristili anonimnost i sigurnost iza maski da bi razdvojili svoj privatni život od svog stvaralačkog rada i tako osigurali direktnu vezu između umjetnosti koju su stvarali i publike koja je o toj umjetnosti sudila bez predrasuda i povezivanja umjetničkog djela sa umjetnikom i njegovim privatnim životom. To rade Daft Punk, to radi Burial, to radi SBTRKT a tako su počeli i Jungle. Izdavanjem svog prvog muzičkog spota za pjesmu “Platoon” na kojem šestogodišnja djevojčica izvodi brejk dens na kojem bi joj pozavidjeli i šampioni ovog plesa, Jungle je započeo svoju priču na internetu.

Svaki spot koji su kasnije izdali je bio spot u kojem različiti ljudi plešu, počevši od dvojice mladića na rošulama, preko dvojice starijih muškaraca pa sve do grupe mladih ljudi iz londonskog predgrađa. I ni na jednom njihovom spotu se ne pojavljuju članovi benda. Jungle su sebe predstavili u obliku plesa, u obliku strasti, u obliku umjetnosti i što je najvažnije, u obliku bilo koga od nas, bilo da je to čovjek u poznim godinama ili šestogodišnja djevojčica. Svaki stanovnik urbane džungle 21. vijeka mogao je da osjeti povezanost sa modernim soul ritmovima koji su njegovo tijelo momentalno pretvarali u marionetu. I baš tada nije bilo bitno ko si i odakle dolaziš, koje si rase, nacije ili vjeroispovjesti, kojeg si pola ili koje seksualne orijentacije, baš tada si samo čovjek koji pleše.

Jungle je album koji ćete pustiti u pozadini onda kada vam dođu prijatelji iz inostranstva, kada ugostite nekog stranca u svom stanu preko couchsurfinga ili kada vam treba nešto što će svi moći da slušaju dok razgovarate i pripremate se da izađete vikendom u grad. Takođe, ako ste osoba koja voli da obavlja poslove po kući uz neku muziku, uključite baš ovaj album. Nikada vam pranje suđa neće biti zabavnije, garantujem. Sa neke kvalitativne strane, Jungle nije vanserijski, revolucionarni album. Pjesme mnogo bolje egzistiraju samostalno nego na samom albumu. Tekstovi su kratki, jednostavni i poprilično plitki. Postoji mnogo repeticije i pjesme su rađene po istom principu i sa neke tehničke strane se ne razlikuju mnogo: jednostavna formula koja se bazira na bas ritmu uz pravilne bitove i harmonične gitare popraćene sintisajzerima koji ponekad podsjećaju na groznicu subotnje večeri. Sve ovo je podloga za falseto vokale koji su osnovni element svake pjesme. Dakle ništa što izvođači poput Jamiroquaia ili Brand New Heavies nisu već odsvirali. Međutim ova prosta ali koherentna kompozicija je ono što čini pjesme tako pamtljivim i zaraznim odmah po prvom slušanju. “Busy Earnin”, “Platoon”, “The Heat” i “Time” nećete moći prestati slušati i vjerovatno vam nikada neće ni dosaditi, čak i ako ih postavite za zvono na telefonu. Tako da slobodno pustite Jungle što glasnije, zaplešite i u sebi zadovoljno recite “Je suis Jungle”.