Blog

Idealne proporcije

Aleksandar Ćuković, Nikšić

Sintagma ,,prave proporcije“ nešto je mnogo ozbiljnije, sistematičnije i ustaljenije od pukog mjerenja ženskih oblina ili muških ramena i mišića. Razumjeti ,,prave proporcije“ onako kako ih je opisao Jarij Jasinovski, nekadašnji šef Državnog udruženja proizvođača u SAD-u, znači nešto sasvim drugo od proporcija u matematici, anatomiji, muzici, estetici, slikarstvu, arhitekturi... Naime, prihvatanje ,,pravih proporcija“ od strane miliona onih koji pate znači puko mirenje sa patnjama i ništa drugo do smanjenje njihovih težnji i prihvatanje dna za koje su zakovani kao nečeg što je u suštini prirodno i sudbinsko. Čovjeku sa naših prostora nije potrebno posebno objašnjavati kako izgledaju prave proporcije na socijalnoj ljestvici.

Ipak, suština je mirenje sa malim, niskim, oskudnim, jadnim, osjećaj nemoći, koji se pretočio u sve sfere, pa i one koje nipošto ne bi smjele i mogle biti kalkulantske – a takve su prije svih kultura i umjetnost. Princip onih istih ,,pravih proporcija“ prenosi se i na kulturu, a ništa je bolje ne obilježi nego dugotrajna kriza, koja kod nas nikako da prođe. Vječito su u pitanju kojekakve reforme i beskrajna tranzicija koje nam kažu da čekamo i da je baš to čekanje dobro. Čekanje – to smo mi, a gdje god da smo – dobro smo.

U takvim uslovima čovjek jednostavno postane imun na određene stvari, i kao što nedavno reče u jednom intervjuu antropolog Bojan Jovanović ,,dolazi do povećane tolerancije na nekulturu i navikavanje na niske standarde obrazovanja, vaspitanja i kreativnog stvaralaštva“. Sve to opet ide u prilog održavanja onih ,,pravih proporcija“ u ekonomiji. U onih 80 odsto kojima pripadam nije pristojno tražiti nešto od onih 20 odsto. To je, kažu, primitivno, seljački; traba biti ,,in“ i ,,kul“ i biti srećan zbog učestvovanja u održanju i cementiranju proporcija.

Čomski preporučuje narodni aktivizam kao lijek protiv onih koji diktiraju proporcije. Međutim, ,,samozadovoljni“ i ,,srećni“ patnici ne žele da ,,biju tuđe bitke“, oni se radije ušuškaju u svoj svijet sastavljanja kraja s krajem, raj preživljavanja, spokoj sitne TV zabave, raskoš primitivnih nagona i blagodat rasprodaje sopstvene lažne privatnosti kao osnovnog vida demokratije koja im uporno šapuće da su jedino takvi u pravu.

Kome onda pričati o kulturi kada je medijima vijest iz nje glavna samo onda kada svatovi uđu u Etnografski muzej? Kome govoriti o obrazovanju kada je snalažljivost već odavno pretekla?

Kome govoriti o prvom susretu sa piscem, u vremenu kada svako piše i kada je pisca lako ,,zapratiti“ na nekoj od popularnih društvenih mreža na kojima učestvuje u nekom od ,,čelendža“? Dobrica Ćosić u jednom sjećanju na period Drugog svjetskog rata kaže: ,,Branko Ćopić je bio prvi živi pisac koga sam video. Dogodilo se to u jesen 1944. u Beogradu, u menzi Centralnog odbora Ujedinjene antifašističke omladine Jugoslavije. Obojica smo bili u partizanskim uniformama. A on, prvi živi pisac koga gledam, razočarao me: smejao se i zasmejavao sve oko sebe. A ja tada nisam mogao da zamislim da se pisac smeje...“.

U dobu u kom je mirenje sa razočarenjem društveno prihvatljivo ponašanje, današnji čovjek nema priliku ni da bude razočaran, pa ni onako kako je to bio Ćosić... Izgleda da nema od koga... Ako se svemu ne mora aplaudirati jer, kažu, demokratija je, a ono se svim mora biti zadovoljan. Za kalkulante su jedino to proporcije iz snova... Oni znaju da će, dok god budemo zaokupljeni pričom o proporcijama grudi i zadnjica, ,,prave proporcije“ ostati zacementirane.

Autor je pisac, politikolog i novinar iz Nikšića

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)