Blog

(Tekst koji ne nudi nikakav odgovor)

Uvažavanje realnosti ili izdaja?

Aleksandar Ćuković, Nikšić

Ko i kada ima pravo da promijeni mišljenje? U kom slučaju promjena mišljenja predstavlja ,,uvažavanje realnosti“, a u kom ,,čin izdaje“? Ko uopšte to određuje i kakve su sankcije? Pravo na promjenu mišljenja interesantno je iz više razloga i oduvijek je zaokupljalo pažnju svakog pojedinca, a rekli bi – najčešće noću. Navodno se tad budila savjest (šta bješe to?). Većina društvenog promišljanja u biti ne može da se odlijepi od subjektivnog, ma koliko se društvene i humanističke nauke tripovale i pregnantno upinjale u oponašanju empirizma, pa stoga, zašto i ovoj priči ne bi, jednostavno, pristupili počevši od dobrog starog sebe ,,svog jedinog sebe“, kako pjesma kaže.

Dakle, uistinu je česta situacija (možda najčešća) u kojoj vlastita promjena mišljenja ustvari predstavlja ,,uvažavanje realnosti“, dok je bilo čija tuđa promjena mišljenja nedoslednost ili pak puki čin izdaje, u zavisnosti od uticaja koji ta promjena ima po mene. Pomenuti uticaj predstavlja direktne posljedice po mene ili kalauz koji otključava odaje lažnih argumenata kojima pravdam lične i poprilično prizemne animozitete, jer i ja sam samo čovjek. Kakvo izvrsno opravdanje kako za sopstveni strah i slabost sa jedne strane, tako i za istinsko uviđanje greške, sagledavanje činjenica, suočavanje sa istinom i u krajnjem – hrabro priznavanje greške, sa druge.

A ko je tu kantar i ko će da razreže? Da li je svako mišljenje suprotno od preovladavajućeg izdaja (jer sistem to kaže), ili je najblaže nesposobnost da se sagleda (i uvaži) realnost, jer realnost je većina (a sistem, brojevi, zakon, matematika to potvrđuju). Znamo mi i da je to masa, gomila, pučina, puna su nam usta ,,stoke jedne grdne“, čuli smo i za sve te glave koje štrče i sve one rijetke glasove razuma... I, opet, znamo da niko iz te i takve mase, pučine, gomile, ma kako je krstili, nema pravo na promjenu mišljenja - do vođa! I to lančanom reakcijom, zakonom spojenih sudova – vođin vođa, vođinom vođi. Samo vođa ima sposobnost uvažavanja realnosti, dok svi drugi mogu samo misliti, pardon – izdati. Mislim, dakle postojim - konstatuje Dekart. Mislim, dakle izdajem – konstatuju vođe, jedini pravi uvažavaoci realnosti, jer masa nema pravo izvoditi ma kakve zaključke, a ponajmanje ovakve. Uvažavanje realnosti i izdaja, kćerke su slobodne misli i vječnog prisustva iluzije izbora.

Boraveći u inostranstvu, emigrant Dragiša Cvetković je pisao i govorio da traži da se obrazuje ekipa relevantnih stručnjaka na Balkanu koji bi procijenili da li je potpisivanje Trojnog pakta bila izdaja ili častan pokušaj da se spriječi klanica u kojoj je poginulo 1,8 miliona Jugoslovena – uvažavanje realnosti ili čin izdaje? Obožavana aluzija na ,,simpatičnu životinju dugih ušiju koja nikada ne mijenja mišljenje“ – uvažavanje realnosti ili čin izdaje? Odreći se vođe u Nirnbergu ili Hagu – uvažavanje realnosti ili čin izdaje? Suočiti se sa prašnjavim dnevničkim zabilješkama u kojima ne bi ni prepoznao sopstvene misli da nije tog poznatog, mrskog rukopisa koji ti poručuje – da, ovo bješe ti... I vječno, po ko zna koji put pitanje - uvažavanje realnosti ili izdaja?

U početku sam smatrao da ono što jednom dospije na internet tu ostaje zauvijek, te da je makar virtuelno onemogućen bijeg od prošlosti. Ipak, prevario sam se, pa sada sve češće nailazim, baš na tom istom internetu, kako se masovno upućuju zahtjevi za ostvarivanje nečeg što se imenuje kao ,,pravo da se zaboravi“. Uvažavanje realnosti ili čin izdaje? Koliko se sjećam, i Dobrica Ćosić se u jednoj svojoj knjizi dnevničkih zabilješki pita o prednostima i manama vođenja dnevnika na kompjuteru, ističući da je skloniji svesci jer bi ga kompjuter doveo u iskušenje da s vremena na vrijeme izvrši određene korekcije. Eto, pisati dnevnik na kompjuteru da bi ga mogao brisati i prilagođavati naknadnim pametima i nije tako loša stvar za uvažavaoce realnosti – ili pak izdajnike?

Najbolnija tačka u odnosu ,,uvažavanje realnosti-čin izdaje“ jeste što ni jedan od ova dva modela ne podrazumijeva ni trunku iracionalnosti, iako obje mogu biti proizvod iste! Čak i kada uvažilac realnosti proziva izdajnika on eksplicitno podrazumijeva da je izdaja učinjena krajnje racionalno, što mu daje izvijesnu vrstu legitimiteta za dalje rabljenje sintagme kojom se kiti. Istrgnuti iz konteksta znači pružiti ruku i ,,uvažavanju realnosti“ i ,,činu izdaje“, a onda je na djelu opet iluzija slobodnog izbora. Sve ovo mi na kraju i nije bilo od neke pomoći, tako da nemam odgovor da li sam pisanjem ovoga teksta uvažio makar dio realnosti u kojoj obitavam ili možda izdao sebe i svoja velika očekivanja...? Ono što znam je da se život nalazi negdje između, iako nijesam siguran da mu je to vrlina.

Autor je pisac, politikolog i novinar iz Nikšića