Blog

Sultan umjesto sultana

Aleksandar Ćuković, Nikšić

,,Zovem se Nežurko. Ja sam čuvar puta. (...) Ja sam odgovoran za put koji ne vodi nikuda. To je pogrešan put. Ko pođe ovim putem nikad se ne vrati“, samo je jedna od čuvenih replika iz crtanog filma ,,Iznogud“ koji smo nekada svi halapljivo gutali u sjajnoj ,,BK“ sinhronizaciji. Ovo je samo jedna sekvenca iz epizode ,,The Road to Nowhere“, ali valjalo bi se prisjetiti i još nekih, poput epizode ,,Čarobne uspomene“ koja neodoljivo podsjeća na nešto bez čega se današnja svakodnevica teško može zamisliti.

Naime, u njoj, Japanac Hatometo Isojami, oko vrata nosi foto-aparat koji naziva ,,kutijom za uspomene“. Sve što se njime snimi, pretvori se ,,u suvenir“, odnosno nestane, a ostane samo fotografija. Zanimljivi Japanac velikom veziru Iznogudu, koji je poprilično zainteresovan da izum isproba i na dobroćudnom sultanu, pokazuje svoju kolekciju slika ,,poštovanih tašta, obožavane poreznik i draga zajmodavac“ (sa sve ,,japanskim“ akcentom), dodajući da kod kuće ima takvih 12 albuma. Ostatak priče znate i sami.

Međutim, interesantan je osnov priče, a to je da sve što se fotografiše nestaje, poništava se, potire, napušta stvarni svijet. O postojanju nestalog svjedoči samo fotografija iz aparata. I to nekako neodoljivo pravi link sa tezom koja glasi: ,,ono čega nema na društvenim mrežama, kao da ga nije ni bilo“. Ono što nijesmo vidjeli na fejsbuku, tviteru, instagramu, ili čemu već, nije se ni desilo. To se danas već jasno tvrdi, jer korisnici društvenih mreža posjeduju dobro poznatu internet hrabrost. Stavovi se jasno i olako izriču i nema tu stidljivosti kao kod Berklija pa da se, makar iz kurtoazije upitaju ,,Padne li drvo u šumi, a nema ko da ga čuje, je li proizvelo zvuk?“. Ne. S pravom zagrebački filozof, doc. dr Žarko Paić kaže: ,,Mi smo 'konektirani' u sustav bez kojeg više ne možemo postojati“... I uopšte, kao da iz časa u čas, sa svakim novim klikom, odzvanja čuveno pitanje koje u knjizi ,,Sami zajedno“ Šeri Terkl služi kao podnaslov: ,,Zašto očekujemo više od tehnologije nego jedni od drugih“.

Nego, vratimo se dobrom našem Iznogudu. Zbirka fotografija koje su nastale u njegovom foto aparatu, album je stvari koje trenutkom fotografisanja prestaju da postoje. Danas, postoji samo ono što je na fotografijama, odnosno društvenim mrežama. Poređenjem Iznogudovog ,,hobija“ i našeg ,,fejsbučenja“ moguće je izvesti i jedan zanimljiv zaključak. Zar se na fejsbuku ne predstavljamo onakvim kakvim ustvari nijesmo? Zar tamo nijesmo najljepši, najsrećniji, uvijek u zagrljaju sa poznatim ličnostima, na egzotičnim mjestima? U stvarnosti - imamo bezbroj mana, znamo biti konstantno tužni, usamljeni, a poznate ličnosti koje nas grle zarad fotografije definitivno ne postoje u našoj blizini. Prolazne su taman kao i mi kroz sva ona egzotična mjesta o kojima možemo samo da sanjamo i za koja nemamo ni novca niti ukusa, ali imamo fotografiju... Umrla je čovjekova spontanost nasukana o more kamena o koje se smandrljala postmoderna komunikacija. 

,,Siguran sam da je život krenuo potpuno pogrešno, jer je postao suviše vizuelan: mi niti više možemo da čujemo, niti da osjetimo, niti razumijemo – mi samo možemo da vidimo“, bilježi Dejvid H. Lorens u romanu ,,Zaljubljene žene“. I čini se da je u pravu, baš kao i gore pomenuti Nežurko. Dakle, Iznogudov album i naš fejsbuk ili instagram album se uistinu razlikuju, u tome što su druga dva uveliko nadmašili Iznoguda. On je fotografisanjem uspio da učini da stvari nestaju, a mi da fotografišemo ono što nikada nije ni nastalo. Da je on ovladao tom vještinom, sigurno bi postao ,,sultan umjesto sultana“.

Autor je pisac, politikolog i novinar iz Nikšića

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)