Blog

Sindrom naci-sekretarice

Aleksandar Ćuković, Nikšić

U početku sam smatrao da bi tekst na ovu temu trebalo završiti što prije, tačnije dok se još može naći po koja nacistička sekretarica. Međutim, pažljivo analizirajući konture tog fenomena, koga bih za ovu potrebu želio imenovati ,,sindromom nacističke sekretarice“, shvatio sam da ta kategorija neće nikada biti na margini, te da nemam nikakvog razloga da žurim. Naci-sekretarica biće postojana i kameleonski prilagodljiva taman kao i Mihelsov gvozdeni zakon oligarhije, ako ne i umješnija! Uspokojen tim saznanjem, latio sam se pisanija.

Posljednjih par decenija, a i ranije, razni mediji našli su za shodno da svoj dragocjeni prostor posvete sekretaricama i kancelarijskim službenicama vodećih ljudi Trećeg rajha, koje su baš u tom momentu konačno ,,odlučile da progovore“ i prekinu ,,zavjete ćutanja“ od po pola vijeka. To se, na kraju krajeva i očekivalo, i tu nema ništa sporno. Ruku na srce, za našu priču, nije sporno, a ni bitno, ni da li te žene uopšte i u kom procentu govore istinu. Ono što zaokuplja našu pažnju jeste egzistencija samog ,,sindroma naci-sekretarice“.

Većina njih tvrdila je da su im se najveći lideri povjeravali, da su bile upućene u zavjere najkrupnijih razmjera, miljenice establišmenta, a za neke se, iako o tome nijesu govorile, znalo da su čak izdavale naredbe za ubistva. Bilo kako bilo, ono što je svima, makar u kazivanjima, ostala vezivna nit jeste da ih politika ni najmanje nije zanimala, niti su se, kako kažu, ni najmanje upinjale da je razumiju, da su u zloglasnu NSDAP ušle ,,jer su svi već ušli“, te da sada, nakon više decenija javno izražavaju krivicu i sramotu zbog divljenja voljenom fireru... I sve to tako neubjedljivo i ukalupljeno, sasvim očekivano, a opet isto tako irelevantno.

Zanimljivo je da sindrom naci-sekretarice ne treba miješati sa onim, u psihologiji odomaćenim, nacističkim opravdavanjem - ,,nijesam kriv, naredili su mi, šta sam mogao“. Dakle, iako su služile zlu, one nijesu imale ni direktno niti komandno učešće u činjenju zločina, bar ne većina njih. Bile su to ,,nevine sekretarice“.

Ono što je interesantno je način na koji se ,,ratosiljaju“ moralnog tereta, koristeći ga danas, poslije toliko vremena, u iste one svrhe i za iste pobude zbog kog su ga koristile i za vrijeme ,,naivnog“ kuckanja po bunkerima i štabovima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razumijem - nije ih zanimala politika, nijesu ih zanimale vojne operacije, a ponajmanje zločini i razaranja pred kojima su zatvarale oči i uši jer ih je bilo gotovo nemoguće sakriti zbog obima u kom su činjeni. Interesovao ih je koliko-toliko udoban život, materijalna sigurnost, određeni sitan ugled, društvo značajnih, važnih, vrzmanje među epoletama, sve prilagođeno vremenu i društvu u kom su egzistirale.

Pa zar je i nakon toliko decenija motiv isti? Jedino su poslodavac i vrijeme drugi (ako uopšte i jesu?!). Sada im još treba obezbijediti publicitet! Treba, kad su žrtve nijeme i anonimne - pa kad je ko vidio da se leš dovodi u studio? Nije fotogeničan. Poražavajuće je što se u ,,eri klika“ ono malo interesenata za prošlost lijepi za slične priče, koje se na kraju sliju u jednu jedinu rečenicu, sto puta ponovljenu, sa istom svrhom stvaranja kojekakvih debelih naslaga. Godine i generacije se smjenjuju, ali ne i ta rečenica. Ne i njena svrha. Pokrivanje istine talogom.

Autentičnih naci-fosila iz kabineta Trećeg rajha sve je manje, pitanje je i da li je ostala još koja. Ali, pošto je taj publicitet današnjice mađioničarski u punom značenju te riječi, za njima niko neće žaliti. Uprkos svemu, otići će tiho, u sjenci kako su i živjele. Fascinira činjenica da su uprkos poluvjekovnom ćutanju i ignorisanju, malobrojne kancelarijske službenice upjele da ostave čitavu armiju sebi sličnih naslednica, prikrivenih iza fejsbuk profila, tv ekrana, pi-ar službi...

Nada da će se nešto promijeniti sa evolucijom pisaća mašina – kompjuter, ugasila se sa blještavilom tog istog kompjutera. Kao kroz maglu vidim kako se ministri, univerzitetski profesori, pisci, predsjednici država i vlada, umjetnici, bankari, LjUDI, tresu od groznice koju izaziva pomenuti sindrom. A onda kriviti sekretaricu? I to naci?!

Autor je pisac, politikolog i novinar iz Nikšića