Blog

(Ne)uvodne napomene

Radoje Femić, Nikšić

Čemu uvod? Ovo pitanje morao je sebi postaviti svaki onaj kome je iščitavanje tekstova (skoro) svih vrsta stvar profesionalne obaveze ili životnog izbora. Praktični (i sve praktičniji) priručnici neumitnost uvoda pripisuju skladnom kompozicijskom poretku teksta, te anahronoj neophodnosti pravljenja uvertire za centralni dio, određujući mu prostor, funkciju i poželjni sadržaj.

(Ne)potrebnost zadovoljavanja ove ovještale konvencije najbolje se može osjetiti u ogledalu školskog iskustva, gdje počinju najbenignije nevolje s uvodom. Dovoljno je prisjetiti se prizora u kojem učenici, odgovarajući na imperativ „zadate“ ili „slobodne zadate“ teme, bespomoćno zure u bjelinu papira, mučeći se oko čuvene „prve rečenice“, i uopšte, cijelog uvoda. Nakon što učenik, kako-tako, ipak uvod sastavi, žurno stigne do još čuvenije „razrade“ i sve to lijepo „zaključi“, na scenu stupa drugi, „otrežnjujući“ dio. Nastavnik se, naime, hvata tek kupljene olovke crvenog mastila, i rezigniran zbog male plate, džangrizave supruge ili gužve u saobraćaju, počinje suvereno da podvlači uvodne rečenice, uživajući u strasti papirnog duboreza i osjećanju nadmoći nad učenicima, jer mu je ionako mogućnost dominacije nad bilo kim drugim odavno izmakla. Na margini se, naravno, simpatičnim rukopisom ostavljaju napomene koje učeniku treba da predstavljaju putokaz do savršenog uvoda. Nevolja je, međutim, što besprekorni, platonistički izraz ideje uvoda stanuje samo u nastavnikovoj glavi, i što privilegija idealnog uvoda ne proishodi ni iz čega drugog, do iz njegove trenutne supremacije.

Isti kauzalitet, međutim, neopravdno izostaje kada su u pitanju uvodi nekih savremenih „stvaralaca“, koji počasno mjesto u svojim naučnim tričarijama pridaju uvodu. U tim slučajevima uvod se često usitnjava na nepregledni niz neurotičarski numerisanih mikro-uvoda koji obrazuju cjelinu koja bi se mogla samostalno publikovati, nezavisno od (pre)ostalog sadržaja. To rješenje bi, čini se, bilo najsrećnije za dobar broj takvih uvoda, jer jedino u odsustvu centralnog dijela obećavajuća razbarušenost i nadmenost tog dijela ne bi djelovala groteskno.

Konfuzno pretrčavanje uzduž i poprijeko materije, gomila pseudometodoloških napomena, samozaljubljeno isticanje naučnog i istraživačkog doprinosa, te licemjerni izrazi stvaralačke i intelektualne skromnosti – sve to čini obavezni sadržaj neinventivnog uvoda, iza kojeg, valjda, treba očekivati pomaljanje Njegovog veličanstva – Suštine, koje, na beskrajno razočaranje čitaoca ipak – nema. Sklonost nesadržajnom, jalovom uvodničkom čikanju čitaoca, posljednje je autorovo uporište u uvjerenju da je stvaralački monopol neurušiva stvar, te da čitalac nema onu istu mogućnost koju ima nastavnik nad učenikom – da se maši crvene olovke, pa da potom od jednolične, beskorisne tekstualne cjeline napravi zabavan kolorit. Ne bi, stoga, nikakvo ogrešenje bilo u tome da neki nestrpljivi anti-uvodničar, pobornik suštine, netolerantan prema dopadljivom palamuđenju, upadne u biblioteku, i iz mnogih „studija“ iščupa uvodne napomene. Jedino tako bi ostala ogoljena suština, naravno, tamo gdje bi je još bilo.

Nevolja koja bi zbog toga nastala naročito bi se ticala armije novijih „uvodničara“, kojima je uvod mnogo više od kompoziciono-stilske neophodnosti. On je za njih, prije svega, ugovorna obaveza. Da nije takvih uvoda, ne bismo ni saznali da zasluga za nastanak „autentičnog istraživačkog poduhvata“ ne pripada samo nadahnutom istraživaču, već da je u dobroj mjeri i zasluga ove ili one fondacije – za otvorena, zatvorena i kakva sve ne društva. U takvim uvodnim napomenama, osim svega nesuvislog što stereotipni uvod inače odlikuje,  prisutna je i puzajuća zahvalnost pokrovitelju, bez kojeg se inače ne bismo mogli napokon svojski obračunati sa zabludama i iracionalnostima koje nas kolektivno odlikuju.. Pripejd uvodi, i pripejd stvaraoci koji iza takvih uvoda stoje, trebalo bi da znaju da se upravo zahvaljujući takvim uvodima neće uvesti u područje istinske naučne kreacije, već da će ostati ono što su jedino i kadri da budu – naučna estrada, kojoj je rok trajanja sasvim kratak, a tragovi stvaranja nestaju zajedno s potrošenim honorarom. Nad takvim uvodima i studijama, korektivni institut crvenog mastila nije grijeh zamijeniti institutom kante za smeće, koja tek ispunjena takvim sadržajima može to istinski postati.

Autor je saradnik u nastavi na Filološkom fakultetu u Nikšiću

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)