Blog

Izuzetak (ne) potvrđuje pravilo

Radoje Femić, Nikšić

Ne postoji toliko ubjedljiva, makar bila i naručena, distanca prema asocijativnom mehanizmu ljudskog mišljenja koja bi dopustila da se ne prisjetimo svega što je ne tako davno bilo. Ipak, to što je nešto bilo, a  nije plod teorije zavjere, često nije dovoljan argument u raznim polemikama. Silovanje stvarnosti njenom simulacijom (dakle, ne snom, kako su to znali činiti umjetnici) rezultiralo je spoticanjem uma, koje ima različita otjelotvorenja. Jedno od njih, tragično po učinku, neizdrživo po intenzitetu i beskrajno po dužini praktikovanja, zaslužuje barem uzgredan osvrt.

Prisvajanje zapadnocentričnog modela ponašanja, svojstveno ovdašnjem čovjeku, jedno je od osnovnih, vulgarizovanih amblema ne samo društveno-političke svijesti, već i najprostije svakodnevice. Snagom političke moći i nemilosrdne propagande toliko je i u vanpolitičkom domenu prenapregnuto osjećanje zapadnofilstva, da je poodavno skrenulo ka registru groteskno oblikovanog izraza. Načelna odobrovoljenost i poštovanje prema ustrojstvu zapadnih modela društva konvertovana je u ideološku dogmu, koju (ne)svjesno podržavaju gotovo sve oblasti društvene zbilje. Imperativ postojanja modernosti, efikasnosti, praktičnosti i uspješnosti nezamisliv je bez dodatka „kao na zapadu“. Ilustracije ovakvih postupaka moguće je naći u komentarima inteligencije koja histerično poziva na „okretanje budućnosti“, ali i u konzumentskim usklicima, zasnovanim na fascinacijom  besprekornosti računara, mobilnih telefona ili automobila. Za one koji, može biti, čitajući ovaj tekst osjećaju potrebu da zagrme na anticivilizacijski (čitaj: antizapadnjački) nastrojenog autora, napominjem da je ovaj skromni tekst relaksiran ambicije potiranja prednosti zapadnog društvenog i kulturnog modela. Takođe, nije riječ ni o donkihotovskom obračunu s vjetrenjačama globalizma. Ipak, na ono što je apriori prihvaćeno, treba s vremena na vrijeme sumnjičavo pogledati, barem zbog podsjećanja da predrasuda, baš zato što je predrasuda, i zaslužuje korekciju.

Uvriježenost stava da nam iz Evrope i, naročito, njene starateljke Amerike, dolaze precijeđena mudrost, dobroželateljstvo i višak svakog savršenstva, više niko i ne osporava. Svijest da jednom za svagda treba raskrstiti (i opraštanje, naime, ide preko krsta) s anahronim modelima mišljenja i djelanja i grčevito se uhvatiti uz stablo evroatlantizma svakodnevno nameću neizbrojive „nevladine“ organizacije, udruženja „slobodnih“ građana, „nezavisni“ intelektualci... Da se ništa (još uvijek) ne može desiti van jezika, dokazuju i nazivi ovih propagandistički nastrojenih kružoka. Uprkos opštepoznatoj činjenici da su stavovi o postojanju i približavanju zapadnoevropskog i sjevernoatlantskog raja najčešće obilno stimulisani zavodljivim šarmom materijalnih donacija, postoji neobjašnjiva potreba da se ogrne plašt „nezavisnosti“ i „slobode“. Upotpunjenje apsurdnog mozaika, u kojem se nepovratno rastaju oznaka i označeno, prati još jedna u nizu generisanih predrasuda. Ona bi se, na temlju (a)logičnog rezonovanja, mogla formulisati ovako: ako su pioni globalizma nezavisni, slobodni i objektivni, svi ostali to nisu. Dakle, eventualno suprotstavljanje dogmi najmanje je štetno po dogmu samu. Naprotiv, napadanje dogme je uvertira za diskreditaciju još jednog iracionalnog ekstremiste, koji pati od nepodnošljive subjektivnosti i pogubnog egoizma. Ako je, u takvom odnosu stvari, razumljivo malaksala svaka težnja ka preispitivanju, treba napokon prisvojiti ono što baštini cio „normalni svijet“, a samo mi s mukom usvajamo.

Pristajanjem na urazumljenje, problem još uvijek nije riješen. On se, paradoksalno, tek otvara, jer pravilo, naime, ima i svoje izuzetke. Ako kao novopečeni zapadnofil pokušate da usvojenu dogmu realizujete, naići ćete na nepremostivu teškoću. Jer, vi sada znate ono što niste znali – da jedno od ključnih načela zapadnocentričnosti pretpostavlja potčinjavanje zapadnim autoritetima svih mogućih profila. U ovu raznorodnu grupu najprije spadaju razni politički i geostrateški eksperti, koji „objektivno“ sugerišu da je Balkan trusno područje, ali da je jedini razuman mehanizam stabilizacije zapravo servilnost prema superiornim gazdama. S raznih strana javljaju se i eksperti za istoriju, koji zabrinuto zamjeraju našu „opterećenost“ istorijom, te sklonost mitologizaciji prošlosti. Umjesto naše, oni nam nude sopstvenu istoriju, ili, ako je već kulturološki preambiciozno njeno prihvatanje, poželjno je prihvatiti prividno našu, destilovanu istoriju, u kojoj će vrednosna hijerarhija biti okrenuta naglavačke, uz poneki činjenični falsifikat, čisto da se vuci ne prejedu mesa, i ne opiju jeretičnim osjećanjem slobodarstva. Tako komplementarni procesi zapadnofilskog dokazivanja i urušavanja autentičnosti umnogome podsjećaju na balzakovsku šagrinsku kožu, koja se svakim iskorakom ka željenom, projektovanom i neprirodnom umanjuje, sve dok se ne ugrozi i elementarno postojanje onoga koji je na igru pristao. Kad se šagrinska koža, uništena pregrštima želja, na kraju smežura, ostaće samo neprepoznatljivost, i osjećanje užasnutosti zbog spoznaje da je moglo biti i drugačije. Do tada, valja se još jednom pozabaviti anomalijama zapadnocentričnosti.

Kada, na primjer, jedan od najvećih lingvista i mislilaca našeg doba, profesor Noam Čomski, izjavi u kontekstu terorističkih akcija u Francuskoj, kako su svojevremeno stradali srpski novinari bili takođe žrtve terorizma, praktikovanje zapadnocentričnosti kod pomenutih kategorija iščezava kao pramen magle. Oni, naime, ustaju, i opet u ime vlastite otrežnjujuće misije, koriguju neprikosnoveni autoritet. Žrtve NATO bombardovanja, kažu, nijesu žrtve terorizma, već su „prizvane“ jednom katastrofalnom politikom, koja mora biti odgovorna i za tuđe žrtve. Nelagodnost što se žrtve moraju pomenuti bar djelimično suzbija saznanje da se misionari kolektivnog prevaspitavanja baš žrtvama najviše i bave u svojim ilustracijama nužnosti promjene ponašanja. Ovdje se, međutim, istovremeno otkriva strukturni nedostatak njihove dogme. Ni zapadno mišljenje, gle čuda, nije poželjno uvijek. Ono je poželjno samo onda kad je na našu štetu, i kad je destruktivnog karaktera. Pacifistički fundamentalisti, međutim, odbijaju eventualno razumijevanje, naklonost i empatiju, jer drže da je nismo zaslužili. Uz to, znaju oni, bilo kakvo sužavanje prostora za zalivanje uvriježenih predrasuda i održanje besmislenih simplifikacija, urušava mogućnosti za opstanak jedne privredne grane koja svoje sirovine crpi na nevolji kolektiviteta. Izuzetak koji (ne) potvrđuje pravilo stoga opominje da je našem javnom prostoru potrebna suštinska dekontaminacija (namjerno se služim  još jednim zloupotrbljenim terminom). Tek nakon toga, moglo bi se o svemu polemisati, bez opterećujuće svijesti da autodestrukcija, umjesto odlika nepoželjnosti, ima svojstva  rijetko isplativog zanata.

Autor je saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću