Blog

O (ne)uzvišenom

Radoje Femić, Nikšić

Da čudesnost života nekada prevazilazi bezgraničje literarne fikcije čuli smo dovoljno puta da se istinski naježimo prema repertoaru opštih mjesta i iritantnoj uštogljenosti automatizovanog izraza. Međutim, u istinu da život stvara sugestivne narative manjeg obima od romana, mogućno se uvjeriti kroz jednu, sasvim običnu, večernju šetnju gradom.

Pored mnoštva čuda kojima se odavno niko ne čudi, jedno nesumnjivo zaslužuje naročitu pažnju. Na skladnom gradskom prostoru, oivičenom bulevarima i poprečnim ulicama, nalazi se hram. Naravno, ničeg spornog ne može biti u tome što grad ima svoj hram, niti u tome što hram pripada svom gradu, jer grad bez hrama gotovo da nije ni zamisliv (kod nas su, istini za volju, dugo gradovi bili i zamislivi i izvodljivi bez hramova). Neobičnost prizora, međutim, potiče otuda što se, tik uz hramovnu portu, nalazi, ni manje ni više, nego – cirkus.

Nemilosrdnost pojavne preciznosti oduzima autoru monopol upotrebe eufemističkog izraza, kojim bi se cirkus u očima čitaoca mogao svesti na nivo ringišpila, ili barem zabavnog parka. Pored toliko gradskih poljana koje čekaju na investitore (duh ovog teksta nalaže izbjegavanje njihovog preciznijeg imenovanja), na istoj površini, uz minimalnu razdaljinu, tako obitavaju dvije važne, međusobno konfrontirane forme egzistencije: sakralna – hramovna, i profana – cirkuska.

I jedna i druga forma imaju od najstarijih vremena svoje prirodno uporište, (samim tim i opravdanje) očitovano u različitim čovjekovim potrebama: da se zagleda u sebe, i snagom molitve prizove pokroviteljstvo metafizičkog zaštitnika, ili pak, da se dionizijskom strastvenošću nasmije životu, i uz svoje neposredno okruženje napravi predah od sizifovskog egzistencijalnog pregnuća. I hram i cirkus imaju svoj unutrašnji poredak, u čije tajne može biti posvećen samo iskreni podvižnik, koji predano vjeruje u akrobacije duha, ili u akrobacije tijela.

I hram i cirkus imaju svoje poklonike. Dok jedni pobožno pristupaju večernjem bogosluženju, drugi s istom disciplinovanošću, držeći u rukama kupljene ulaznice, čekaju na poklonjenje Spektaklu, izazovnoj dinamici života i, posebno, njenim virtuoznim nosiocima. I u hramu i u cirkusu upražnjava se obred žrtvovanja, s tim što hramovno žrtvovanje iziskuje pripremu, dok cirkusko žrtvovanje svoju djelotvornost demonstrira na licu mjesta i pod preciznim uslovima. I hram i cirkus računaju na izuzetnu sceničnost, koja do izražaja dolazi tek kad kamernu arhitektoniku hramovnog zdanja osvijetli bljesak cirkuskog svijetla. Ma koliko elementarno određenje naše epohe bilo razdragano sveprožimanje sakralnog i profanog, gotovo je nemoguće motivisati simbiozu vjekovima taložene duhovne patiniranosti, s jedne,  i šljaštećeg  light show ugođaja, s druge strane.

Ključna dilema u stvari se ne tiče bilo čijeg estetičkog puritanizma, već, iznad svega, zapitanosti o tome koja količina tolerancije prema neukusu je preporučljiva kako bi se prigrlilo i legitimisalo pseudoliberalno stanovište, prema kojem se čak i miješanje baba i žaba oblikuje kao pitanje demokratičnosti. Zato je poželjno opredjeljenje između hrama i cirkusa samorazumljiva stvar. Svjetlosnom i zvučnom dominacijom u prostoru,  cirkus se etablirao kao primarna ustanova i dominatno određenje obuhvaćenog prostora. I zaista – poetika lake zabave svojom koketnošću kao da potiskuje svaki oblik posredovanog iskustva, koje svoje plodove daje tek po opisivanju misaone, emotivne i duhovne amplitude, registrujući sva treperenja bića.

Razdaljina između hrama i cirkusa nikad nije bila manja.  Groteska – zbirni efekat takve razdaljine – nikad nije bila vidljivija. Ipak, ni prostorni odnosi ne mogu biti prepreka procesu subjektivizacije. Stavom svjesnog, aktivnog učesnika kulturnog prostora, ovu razdaljinu moguće je ukinuti, isto tako kao što je moguće učiniti relativnom. Dovoljno je – napraviti izbor.

Autor je saradnik na Filološkom fakultetu u Nikšiću