Blog

(Ne)praznična ideologija

Radoje Femić, Nikšić

Tortura januarske, praznične iracionalnosti jenjava, što je prilika da se razmisli o nekim prazničnim efemerijama, bez kojih praznici ne bi ni bili to što jesu. Naime, opšteprihvaćen stav prema prazniku, nezavisno od toga da li je (praznik) svjetovnog ili duhovnog karaktera, podrazumijeva diskontinuitet prema uobičajenoj rutiniranoj životnoj praksi koja je poznata i kao svakodnevica. A svakodnevica, što je takođe poznato, zna biti markirana ne samo literarno pohabanim lamentiranjem nad njenom jednoličnošću, već i izvjesnim dinamičnostima nevesele prirode. Svakodnevnu izloženost stresnim političkim i ideološkim zavrzlamama (ne samo) našeg vremena trebalo bi, bar u vrijeme praznika, da smijeni relaksiranost, u kojoj se distanciramo od svakodnevnog ja, priželjkujući i sebi i ljudima oko sebe svakovrsno izobilje u predstojećem periodu. No, tvrdnja da su praznici ipak nešto više od pukog prijatnog predaha može biti ilustrovana različitim primjerima.

Hladne novogodišnje noći, koje su mnogog poklonika bučnog prazničnog slavlja na trgovima navele da razmisli o alternativnom provođenju „najluđe noći“, nijesu pokolebale ulične prodavce kalendara u namjeri da prodajom nezaobilaznog zidnog orijentira barem minimalno materijalizuju prazničnu euforiju. Zato je posebno zanimljivo bilo zastati na ulici, i pogledati izbor kalendara koji se nude, tj. način njihovog ilustrovanja. Na improvizovanoj uličnoj tezgi, objedinjeni pokislim sniježnim okvirom, zbliženi više nego ikada, svoje potencijalne kupce i poklonike s izloženih kalendara posmatraju čelnici zaraćenih strana iz Drugog svjetskog rata. Ujedinjeni u potčinjenosti trgovčevoj volji, rukovodioci republikanskog (partizanskog) i monarhističkog (četničkog) pokreta upisuju se svojim likovima i u 2015. godinu, tačno 70 godina nakon završetka tragičnog unutarsrpskog sukoba, čijim posledicama kraja nema ni danas.

Ni izbor zidnog kalendara, dakle, kao nužni dio prazničnog dekora, nije oslobođen ideološkog angažmana. Štaviše, može izazvati priličnu konfuziju ukoliko je potencijalni kupac usmjeren isključivo na praktičnu, informativnu dimenziju kalendara, koja će mu omogućiti da, recimo, lakše obračuna vrijeme do sledeće plate, ili provjeri da li njegov rođendan pada u radnu sedmicu. Ukoliko, međutim, kupac kalendara nije poznavalac istorijske epohe koja je donijela usud dvojnih vrijednosti, raskola i stradanja, kao ni ličnosti koje taj raskol personifikuju, izbor mora napraviti na drugoj strani. Naime, ponuda obuhvata još dva tipa kalendara – jedan, koji je oslikan manje ili više poznatim, neinventivnim pejzažima koji liče na pozadine računara koje stavljamo tek u nedostatku fotografije koja bi nam nešto značila. Ovaj tip kalendara prodavac je izložio vjerovatno imajući na umu poplavu pseudokosmopolitizma, a posebno nosioce ovakve ideologije koji, kako je primijetio naš veliki pjesnik, ljude dijele isključivo na osnovu toga da li vole zrnasto ili čorbasto.

Drugi tip kalendara donosi fotografije na kojima se nalaze najpoznatiji srpski manastiri, većinom zadužbine dinastije Nemanjića. Pronicljivi trgovac zna da, uprkos zvaničnoj nenaklonjenosti prema bilo čemu što podsjeća na kontinuitet duhovnog, kulturnog i nacionalnog postojanja, još uvijek postoje poklonici sopstvenih duhovnih korijena, koji će tu svoju osobenost artikulisati i prilikom kupovine kalendara. Na taj način, kupac kalendara nesvjesno postaje i subjekat i objekat ideološkog zamešateljstva, što u velikoj mjeri ugrožava tezu o praznicima kao oazama spokojnog uživanja, bezbjedno udaljenim od različitih političkih, ideoloških, pa i misaonih matrica.

Ništa manje praznične protivurečnosti nije sadržano u vrednosnoj dilemi koja ima (ne samo) ideološki podtekst – da li prednost dati neupitnom kosmopolitskom atributu – novogodišnjoj jelki, ili najtvrdokornijem uporištu tradicionalizma – božićnom badnjaku. Da naš naraštaj nije jedini zbunjen ovim civilizacijskim, ideološkim i kulturološkim nadgornjavanjem, lijepo svjedoči, na primjer, književni lik iz romana Lagum Svetlane Velmar-Janković. Naime, jedan njen junak, kao najbolji izdanak međuratnog građanskog staleža u srpskom narodu (sa kojim se komunizam obračunavao krvoločnije nego li s njemačkim okupatorom) takođe ima ovu dilemu. Iako vanredan poznavalac istorije umjetnosti, poliglota i poklonik zapadnog civilizacijskog ustrojstva, ovaj junak prebacuje sopstvenoj ženi nemaran odnos prema vlastitoj tradiciji, upravo zbog njene odluke da novogodišnju jelku stavi u dnevnu sobu, dajući joj prednost nad badnjakom, i čineći loš vaspitni primjer djeci. Isticanje jelke nauštrb badnjaka nije, dakle, isključivo stvar „uklapanja“ u svetsku (čitaj: zapadnjačku) običajnost, koliko je čin nepovjerenja prema „samo“ našem badnjaku, koji svojom razgranatošću opominje da smo mi ipak izdanci jednog stabla koje se na jelku malo teže kalemi.

Najtraumatičnije po nedužnog građanina, od svega navedenog, jeste očigledna nužnost da se i u vrijeme praznične uživancije mora imati stav prema nečemu, nasuprot blaženoj potrošačkoj uniformisanosti koju nudi ideologija prepunih supermarketa. Stoga ne treba gubiti iz vida one najbrojnije, koji umovanje uzduž i poprijeko ne tolerišu ni u „običnim“ danima, a kamoli u vrijeme praznika. Najmanje glavobolje, zasigurno, ostavlja uvijek prisutna mogućnost regrutovanja za borbene formacije hedonizma, koje praznični period identifikuju s imperativom uživanja u hrani i piću, preko kojih se najlakše strmoglavljuje u priželjkivanu sreću. Zamku da je ovaj izbor jednovremeno i najbezbjedniji može lako dovesti pod znak pitanja primjer iz Andrićeve Travničke hronike, u kojoj se francuski i austrijski konzuli pohvalno odnose prema lijepo začinjenoj ovdašnjoj hrani, ali uz primjedbu da se takva jela po pravilu teško vare. Prema tome, ako u praznične dane treba izbjegavati politiku, ideologiju, i sve „teške teme“ ovoga svijeta, moguće je posvetiti se proučavanju zamki koje krije ukusni meni nacionalne kuhinje. Uostalom, neki zlonamjernik bi i ovdje stigao da ljepotu prazničnog uživanja pokvari pitanjem: zar i to nije ideologija?

Autor je saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću