Blog

Kako se upoštenila inteligencija

Aleksandar Ćuković, Nikšić

Prvim slovom ovog teksta zabrazdio sam, ni više ni manje nego u ono čega se ježim i gadim istovremeno – kritike bez odgovora, kritike bez rješenja i ispravke. Ukazivanja na putokaze koji ne stoje na putu, driblanje usko stručnog vokabulara od strane ,,poštene inteligencije“ ispod kog se vješto pokušava skriti kosmos gluposti i neznanja, kao i kafansko bavljenje naukom i velikim temama, samo su neke od pomoćnih disciplina kritike radi kritike. Takve kritike koja prihranjuje gljivice u toploj palanačkoj lokvi.

Kritikovati, analizirati, raščivijavati, secirati u smislu kretanja i bivstvovanja na ovoj našoj liniji istorije ima smisla samo ukoliko nam sav taj proces osvijetli makar jednu stepenicu ka odgovoru-istini. Sva kritika ,,da se kome ne zamjeriš“ jeste posljedica mentaliteta da te kritikom pozovem da me uzjašeš, pardon, iskoristiš. Istorija svjedoči da je takvih intelektualnih poštenjačina bilo zaista na pretek, a ako zanemarimo pisane tragove i osvrnemo se na materijalne istorijske izvore – ponajviše stanove, fotelje i relikte sekretarica (mogućih muza nauke), onda ostajemo nijemi...

Teorija kaže da je komunizam propao (a nije ni zaživio) jer su njegovi mislioci i filozofi dali detaljnu skicu puta do njega, ali ne i od njega. Imamo razrađen sistem puta do takvog društva, ali ne i sami sistem sistema kom težimo i zbog koga sve to i radimo. Šta kad prođe revolucija? Šta kad pobijedimo? Ostajemo bez odgovora. Međutim, tada, umjesto onih koji su nas surovo ostavili bez odgovora, odgovorili su neki Džugašvili, Broz, Pol Pot, Kastro, Cetung, Čaušesku, Živkov, Kim Il Sung..., a da se kome ne zamjerim neću pominjati žive – o živima sve najbolje!

I sadašnji sistemi čine isto, ali to ne boli koliko činjenica što se na isti princip ugledaju kultura, nauka, umjetnost, ono malo misli – upravo oni koji trebaju da misle i pitaju, a ponajviše preispitaju. A šta kada upitamo? Ostajemo bez odgovora, ali zadovoljni i srećni jer smo kritikovali, upitali i ODGOVORnost natovarili nekom drugom. O teretu ODGOVORnosti mislićemo kada prebrojimo žrtve. Katkad će to učiniti generali, a katkad književni ili društveni kritičari, politički analitičari... I svi oni sa nekog tamo TV dnevnika koji se poput pomenutih generala okite ordenjem čija je hrabrost plaćena tuđim kovčezima, ili pak onih čija je slava književnog kritičara rođena u nehatu naivnog novinara na masnoj novinskoj stranici, kako to obično i biva. General počinje vjerovati u svoju hrabrost tek kada ga bocne igla ordena na prsima, a književni kritičar kada pored svog imena u novinama pročita tu dostojanstvenu odrednicu, taman kao i politički analitičar.

I opet kritika radi kritike. Da nešto kažem, mudro i tačno, a tačno i mudro mora biti, jer nas davno u školi naučiše da nema glupih pitanja. Naučiše nas da nema ni odgovora – nikakvih. A takvi su na cijeni! Da svežu kulturologa, književnog kritičara, političkog analitičara i kritičara društva i da ih gladne i promrzle provedu kroz galeriju i koncertnu dvoranu, sumnjam da bi na Monalizi, i pored sve uglađenosti i znanja, uspjeli da primijete išta sem zadrigle i site žene, a da Bahovu kompoziciju ne bi ni čuli od simfonije sopstvenih crijeva.

Ali, da se dalje ne bih zamijerao i sebe zarobio intelektualnom mišolovkom koja me bez odgovora ne bi pustila, ostavljam ,,poštenoj inteligenciji“ da makar upola bude neodgovorna kao što to sada bijah ja, iako svi znamo kome je ona ,,poštena“ – kao kurva, jedino sama sebi, a ne kako kažu vlasti, jer nemoj vlast ko da dira! A ,,Neverne bebe“ pjevaju ,,Kurva sudbina“ – Kurva je Inteligencija.

Autor je pisac, politikolog i novinar iz Nikšića