Kultura

(Ne)djela Gospoda Boga

Autor: Marko Tošović

Žoze Saramago, Kain

Povest čovečanstva je povest

njegovog nesporazuma s gospodom,

niti on razume nas niti mi razumemo njega.

Žoze Saramago

Književna kritika se odavno potrudila da Kaina pozdravi kao Saramagov posljednji obračun sa judeo-hrišćanskom tradicijom. Shodno tome, okorjeli konzervativci i predstavnici klera nastavili su anatemama da rešetaju portugalskog nobelovca. Istina, Bog je u Kainu predstavljen kao prevrtljivi negativac, neko kome se ne smije slijepo vjerovati, Gargamel, sujetna i osvetoljubiva spodoba, dripac, nepouzdan i neodgovoran otac sklon čedomorstvu kojeg bi svako poželio da upita – pa zašto si ih uopšte pravio kada o njima ne želiš da brineš? Kao jedini svjedok božijih podlosti, grijehova i (ne)djela, kao pozitivan junak i oponent raskalašnom Bogu, pojavljuje se biblijski izrod i bratoubica Kain.

Odrađujući svoju kaznu Kain luta starozavjetnim pričama (ne slučajno jašući na magarcu!) koje su u romanu opisane kao prošli i budući vidovi sadašnjosti. Osudivši najstarijeg Adamovog sina na vječno lutanje Gospod je nehotice stvorio sopstvenu savjest, špijuna i uhodu koja će sa njim, tokom čitavog romana, voditi moralne bitke. Preispitujući pukotine i zatamljena mjesta starozavjetnih priča, počevši od prvog grijeha i nastanka svijeta, preko zidanja Vavilonske kule, pada Sodome i Gomore, izrailjskih ratova, rušenja Jerihona, Avramovog žrtvovanja i Jovovih muka, pa sve do Noja i potopa, Saramago sa biblijskim alegorijama i parabolama ne polemiše služeći se suvoparnom logikom koja u takvoj situaciji postaje izlišna, već upravo pomenutim biblijskim oružjem začinjenim finesama modernog govora.

Uprkos do sada ispisanim redovima pokušaćemo da objasnimo zašto je Saramagov roman besmisleno shvatati kao puki ateizam, te kako je dosadašnja percepcija Kaina uglavnom rezultat nedovoljno pažljivog čitanja. Definisati Saramagov roman kao blasfemiju Starog zavjeta problematično je ukoliko ovaj pojam usko shvatimo kao bogohuljenje, tim prije što se blasfemija može „prevesti“ i kao obesvećivanje. S tim u vezi, Saramago se prema Bibliji odnosi isključivo kao prema književnom tekstu, a ne kao prema sakralnom zapisu Svetog duha, pa se u skladu sa tim u pitanje dovodi status Boga kao književnog junaka i literarnog simbola, a ne status Vrhovnog dobra kao etičke kategorije. Ne radi se, dakle, o obezvrjeđivanju vjere, već o narušavanju kanonskog položaja i polemici sa dogmatskim načinom mišljenja. Smisao takve polemike, poput smisla vjerovanja, leži upravo u ubjeđenju da je postojanje najuzvišenijeg moralnog sistema vrijednosti ipak moguće. Drugim riječima, nije poenta u šegačenju sa vjerom, već u obesvećivanju (starozavjetnog) teksta koji je sopstvene ideje o dobru i zlu kanonizovao i (samo)proglasio za najmjerodavnije. U prilog ovakvom razmišljanju ide i činjenica da se Saramago u Kainu ne poigrava samo sa biblijskim/hrišćanskim, već i sa podjednako osjetljivim pravopisnim kanonom, pa je divno čudo kako nipodaštavanjem tih pravila nije na sebe navukao gnev lingvista i lektora. Ako začeprkamo po riječniku književnih termina možda bi Saramagov roman najpreciznije bilo definisati kao burlesku, literarnu tvorevinu koja se u teoriji ukratko definiše kao pretjerivanje u osporavanju, parodiranju i komici na račun ustaljenih estetskih i moralnih načela, naročito onih koji se dogmatski smatraju uzvišenim.

Nije nepoznato da književni tekstovi u svom tkivu često sadrže čestice koje otkrivaju biblijski DNK. Taj DNK, međutim, često zna i da mutira u književno-filozofsku raspravu sa Biblijom. Dovoljno je samo pomenuti Zločin i kaznu gdje se na još dubljem nivou razmatra Kainova pozicija u Svetom pismu. Saramago, nasuprot Dostojevskom, pribjegava šarmantnom humoru, parodiji i polemici prilagođenoj jeziku neiskusnih čitalaca. Kontraverznost Saramagovog djela ogleda se u tome što iz njegovih redova progovaraju oni koji u Bibliji uglavnom cenzurisani ćute. Kao jedan od kompleksnijih dijelova romana izdvaja se momenat božijeg kušanja Avrama. Kjerkegor je u jednom od svojih filozofskih spisa takođe problematizovao ovu biblijsku priču suprotstavljajući Avramovom izboru Antigonin. Suština Avramovog problema je u tome što on misli biblijski, pa se postavlja pitanje šta bi Gospod uradio da je Avram, poput Antigone ili Kaina, razmišljao izvan kanona, te iz ljubavi (a to je biblijska vrlina!) odbio da žrtvuje Isaka.

Kain, prozrevši božje licemjerje, svaki put pronalazi način da kazni Tvorca i upozori ga na njegove prestupe. U parodiji „Postanja dvadeset drugog“ iz Prve knjige Mojsijeve upravo se Kain, umjesto anđela koji kasni, pojavljuje kao Isakov spasitelj. Promišljeno i inteligentno pisanje akumulira u trenutku kada prisustvo anđela u biblijskom tekstu Saramago želi da podvuče kao izvještačeno i mehaničko, što se manifestuje i na duhovnom i na fizičkom planu – anđeo, poput štrebera, izgovara napamet naučene božanske riječi, a uzrok njegovog kašnjenja je mehanički kvar krila. I konačni final touch ovog momenta predstavlja fingirani dijalog Avrama i Isaka koji se odvija nakon „žrtvovanja“, a koji ne postoji u biblijskom tekstu – zaista je potpuno otkačeno razmisliti šta bi sin mogao da upita oca koji je sa njim želio da postupi kao sa žrtvenim jagnjetom zarad tamo nekog Boga, te zašto je takav dijalog izostavljen iz Biblije.

Kaina je, dakle, moguće čitati kao književni apokrif koji prkosi kanonu, ali nikako kao jeretički spis. Damjanovski rečeno, to je jedan pogled na Bibliju iskosa, a u istinitost sopstvenog zapisa da „S gospodom bogom nema šale“ uvjerio se i sam Saramago jer nije bio te sreće da, kao Sava Damjanov, sam kaže kad je dosta. Posljednje delo, roman Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače, ostalo je nezavršeno jer ga je Bog, nakon čitanja Kaina, pozvao kod sebe. Čini se da rasprava još uvijek nije gotova.

Žoze Saramago – Kain, Laguna, Beograd, 2014