Blog

Kolika je dubina jednog stiha?

A na kraju, izvor

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

U jednom trenutku Bećkovićeve „Priče o svetom Savi“ lirski subjekt će čitaocu saopštiti da se na kraju puta kojim je pošao Sveti Sava, na kraju puta kojim (bi trebalo da) idemo i svi mi, nalazi Savin izvor. Izvor se, dakle, u ovoj pjesmi poima kao ideja i smisao putovanja/života, kao krajnji cilj kojem svaki putnik/duša treba da teži. Dubinu Bećkovićevog stiha, uprkos bistrini na koju simbolika izvora nedvosmisleno upućuje, nije tako lako procijeniti. Zarad spoznaje neistraženih dubina možda, za početak, ne bi bilo loše zaroniti u poeziju pitanjem koje otkriva jedan mali paradoks: Kako to da se izvor nameće kao cilj koji se nalazi na kraju, kada bi, po prirodi stvari, izvor trebalo da bude na početku?

Razgranatost simbolike Savinog izvora postaje jasna kada se na pomenuto pitanje pokuša odgovoriti. Naime, izvor ne predstavlja samo mjesto na kojem rijeka izvire, na kojem se rađa; ne predstavlja, dakle, samo njen početak, već je izvor ujedno i mjesto na kojem je rijeka najčistija. Slično je i sa dušom: rođenje djeteta nije tek početak ljudskog života, već je ono i trenutak u kojem je naša duša najčistija. Drugim riječima, početak rijeke i početak života spaja jedan poseban momenat, a to je momenat čistoće.

Kada se stvari ovako postave vidi se koliko su metafore (Savinog) putovanja i (Savinog) izvora koji se nalazi na njegovom kraju obasjane idejom hrišćanstva ili, još preciznije, idejom pravoslavlja: smisao je, dakle, (p)ostati čist i na kraju, biti čist na kraju kao i na početku, odnosno, neokaljan preći put. Kako bi smisao putovanja bio ispunjen potrebno je sačuvati taj prvobitni dar koji dobijamo rođenjem, sačuvati čistoću koja nam je data na početku, ili joj se ponovo vratiti, ponovo je zaslužiti, tj. osvojiti je ili dodirnuti putovanjem. Čak i onda kada nam se taj cilj učini suviše dalek i nemoguć, kada nam se sve to učini kao nedostižan ideal, ne treba odustajati od puta, jer što se više približimo izvoru to je smisao ispunjeniji, a putovanje uzvišenije.

Dosadašnje čitanje izvora u vjerskom ključu, čitanje izvora kao metafore jedne vrhunske vrijednosti i čistoće koja nam se daje na početku (ali i čistoće koja daje smisao kraju) neodvojivo je od hrišćanske ideje Gospoda – jer Gospod je ujedno i početak i kraj, alfa i omega, onaj od koga sve počinje, ali i onaj sa kojim se sve završava. Pomenuta analogija svoju potporu nalazi i u činjenici da je Izvor u Svetom pismu, kao i u pojedinim spisima srednjovijekovnih mislilaca i duhovnika, jedno od gospodnjih imena. Kako bi još više naglasio uzvišenu i transcendentalnu prirodu izvora i puta kojim se do njega dolazi, Bećković već sledećim stihom povlači vertikalu koja se trudi da dodirne nebo. Smiještanje (Savinog) izvora na (Savin) vrh u narednom stihu nije slučajno, jer se time sugeriše da je putanja kojom je išao Sveti Sava, putanja kojom i mi treba da idemo, jedna uspravna putanja, odnosno putanja prema gore. Ovakvim gestom Bećković je udovoljio i tradicionalnoj svetovnoj predstavi o Gospodu kao sili koja nastanjuje carstvo nebesko, a Savin život, u vidu puta čiste etičnosti na čijem se koncu čovjek, ispunivši svoju misiju, sjedinjuje sa Bogom, predstavio kao uzor koji treba slijediti.

Ovde, međutim, još ništa nije gotovo jer se dno Savinog izvora ne može sagledati kroz Bećkovićeve stihove. Na tom dnu nalazi se bistro oko u kamenu otvoreno zasvagda četverostrukim poljupcem štapa i za svakoga ko crnu svoju suzu tu napusti; nalazi se trava koja sanjivim i zelenim trepavicama skriva i otkriva studenu providnu istinu; na dnu te vode sija biljurna vučja glava sa dugom u čeljustima, na čijem je čelu ispisan znak novog obećanog sazvežđa...

Prethodni pasus možda djeluje apstraktno, ali će dobro poslužiti da otkrije konačnu, čisto poetsku dubinu Bećkovićevog stiha u kojoj se metafora Savinog izvora pretvara u svojevrstan pjesnički hiperlink koji nas vodi do poezije jednog drugog srpskog pjesnika, a to je Vasko Popa. Prethodni pasus nije ništa drugo do proizvoljan kolaž sastavljen od parafraziranih stihova koji se mogu pronaći u drugom ciklusu Popine Uspravne zemlje. Taj ciklus nosi naslov „Savin izvor“. Međutim, ono što prethodno tumačenje Bećkovićevog stiha  dovodi u vezu sa Popinim ciklusom jeste to što pomenuti ciklus POČINjE pjesmom „Savin izvor“, a ZAVRŠAVA SE pjesmom „Sveti Sava na svome izvoru“, koja dolazi nakon „Putovanja Svetog Save“. Izvor je, dakle, početak, ali i kraj i smisao i cilj... I Sava je početak, onaj identitetski, za kojim se, kako kaže Vasko Popa, rađao put; ali Sava je i kraj – onaj duhovni ideal koji treba (ponovo) dostići.

Sem toga, i dalje je, uprkos navedenom objašnjenju, pomalo neobično to što se izvor kao krajnja instanca putovanja ne pomalja i ne pojavljuje negdje na horizontu ili nekom, za sam izvor, prirodnijem mjestu, već na vrhu... To je, valjda, moguće jedino tamo gdje je zemlja uspravna.

Možda, na kraju, u svemu ovome i jeste ljepota poezije: što se dubina jednog stiha može prostirati pjesmama.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada

Fotografije: Đorđe Bojović- flickr.com

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)