Blog

„Blogerama“ – razbijanje stereotipa

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

U konstataciji da je Blogerama kurs posvećen kreativnom pisanju blogova koji su za maturante novosadskih srednjih škola organizovali Matica srpska, Filozofski fakultet u Novom Sadu i novosadska softverska kompanija Ajpiks nema ništa pogrešno. Ona, vjerovatno, ilustruje i najčešći opis Blogerame u periodu njenog najavljivanja, jer tada se o njoj nije ni moglo reći mnogo više. Sada, kada je čitav projekat zvanično završen, prva rečenica jednostavno nema  dovoljno snage da opiše Blogeramu, jer je Blogerama vremenom postala čitav jedan svijet čija se unutrašnjost može samo naslutiti, ali ne i potpuno doživjeti pogledom na velelepne, čvrste i autoritativne bedeme koji su međusobnim približavanjem omogućili njegov nastanak. Drugim riječima, privlačnost unutrašnjosti tog svijeta više ne zavisi samo od ljepote i (simboličke) moći njegovih bedema, već ta unutrašnjost sada zavrjeđuje takve bedeme.

Ne treba, međutim, olako odustati od prve rečenice: njen naizgled čisto informativan i bezličan ton učiniće taman toliko da um svikao samo na informacije od ove rečenice ni ne dobije ništa više od toga – od informacije. Za razliku od takvog uma, gdje će se i ova informacija izgubiti na zapuštenom đubrištu ostalih, neki drugi um, onaj u kojem i dalje ima prostora za neometano strujanje čistog vazduha, ispod suvoparne ljušture naslutiće sočan plod koji se obično ne dobija od informacije, već od priče. Taj plod zove se poenta, odnosno smisao. Sada se vidi da pomenuta informacija nije bila sama sebi cilj, već je željela da nagovjesti mogućnost priče koju čak ni ne moramo da pročitamo do kraja da bismo shvatili da je dobra. Dovoljno je samo da otvorimo korice i pročitamo prvi red...

Povezivanje i saradnja Ajpiksa, Matice i katedre za srpsku književnost (tj. njenog Centra za istraživanje i popularizaciju srpske književnosti), oličena u projektu Blogerama, razbija nekoliko opasnih stereotipa i predrasuda. One nisu opasne samo zato što dolaze od tzv. „profesionalnih neznalica“, niti zato što dolaze od strane neznalica svake vrste, već zato što takvo (ne)znanje i takve (ne)istine imaju dejstvo razarajućeg kancera jednog naroda/društva. Za početak, pomenuta saradnja pokazuje da međusobno različita znanja ipak nisu zatvorena jedno za drugo, te da je tek njihovim povezivanjem moguće napraviti nešto što nadilazi svaku pojedinačnost. U ovom slučaju to je znanje koje posjeduje književnost i znanje koje posjeduje tehnologija, a forma bloga, u kojoj internet postaje prostor koji književnost ispisuje, samo je jedan od oblika ovakvog spoja.

Pomenuta saradnja nije dala kvalitet zato što su u njoj učestvovale neke tradicionalne institucije i neke moderne kompanije, već zato što su te institucije i ta kompanija, svaka za sebe, istovremeno i tradicionalne i moderne. Otuda im, valjda, i sluh za ono što je različito, što je drugačije, ali što je pošteno i kvalitetno. Spoj tradicionalnog i modernog, mada za neke i dalje nepojmljiv, predstavlja jedini mogući otpor nestajanju u potapajućim talasima globalizacije i jednu moćnu cjelinu. Ta cjelina moćna je upravo zato što je u stanju da istorijsko sjećanje, nacionalni identitet i vrijednosti koje ova kultura posjeduje sačuva od zaborava, a da istovremeno bude moderna, savremena i svevremena, ni u čemu ne kaskajući za svijetom, već nudeći tom svijetu nešto novo što će ga upotpuniti i po čemu će ona u tom svijetu biti prepoznatiljiva, vidljiva i jedinstvena. Od Matice srpske i njenog Letopisa ili od srpske književnosti, koji zaista predstavljaju simbol integrisanja tradicionalnog i modernog, te simbol kontinuiteta, to se zaista i očekuje, ali ohrabrujuće djeluje i činjenica da jedna kompanija poput Ajpiksa, koja je za kratko vrijeme napravila ozbiljne poslove i u svjetskim razmjerama, učestvuje u ovakvom projektu. Takva volja može se tumačiti kao njen otpor bujici globalizma i njena identitetska samosvijest.

Postojala je, dakle, ideja, postojala je energija, volja, bedemi su bili tu, kao i nacrti, programi, planovi i skice, makete, čvrsta konstrukcija i skelet, ispisane koordinate, ali tek kada je dobila srce Blogerama je počela da živi. To srce činila su djeca koja nisu mogla da odole zovu pisanja, djeca koja su energiju Blogerame uspjela da kanališu u pregršt kvalitetnih tekstova... Nisu to bila obična djeca. Oni koji su 29. januara u svečanoj sali Matice srpske slušali njihove tekstove mogli su da čuju nešto od njihovog talenta i kreativnosti, da uživaju u atmosferi koju su napravii osamnaestogodišnjaci koji pisanje doživljavaju pravilno, kao svet i uzvišen čin, kao spoj etike i estetike, a jezik kao jednu nadrgramatičku kategoriju. Shodno tome, oni pisanje bloga nisu shvatili kao taloženje bezvrjednih tekstova (tipa, pojela, popila, kupila itd.), već kao misiju u kojoj književnost treba da osvoja nove prostore.

Nisu došli na kurs da postanu popularni blogeri, već da naprve prve korake na putu da jednog dana postanu pripovjedači, pjesnici, kritičari, teoretičari, novinari istraživači... Zato se sa njima i moglo raditi... Ti osamnaestogodišnjaci uspijevali su u svojim pričama i esejima da spajaju Mersoa i Čepmena, Ničea, Staljina i Hari Potera, ideje Dalija i Gandija... Da stvore istorijsku fikciju Bana Jelačića, upale svijeću za Džordža Lorensa Prajsa... Pisali su o Van Gogu i Samoriju, Nirvani, Kjubriku, Bori Stankoviću... Postavljali su svojim tekstovima pitanja sa kakvim se suočavaju moderni filozofi i hermeneutičari društva... Pročitali su, vidjeli, zavoljeli i za svojih osamnaest doživjeli i iskusili više umjetnosti nego što neki dožive za svojih stotinu ljeta. U svakom tekstu napisanom na Blogerami nalazi se bar jedna rečenica koju vrijedi pamtiti.

Pitate se, vjerovatno, odakle su se stvorila ta djeca i gdje smo ih pronašli? Vjerujte mi, nismo ih uvezli iz Evrope. Oni sjede po vašim učionicama, žive u vašim zgradama i ulicama... Nisu, dakle, sve te mlade glave bespovratno zagnjurene u bezličnu prazninu touch screen-a, nije svu omladinu srpsku zaslijepio sistem bezvrijednosti: još uvijek ima onih koji čitaju, uče, promišljaju, gledaju i slušaju više od onoga što im neko kaže da moraju, da treba i da je dovoljno; još uvijek u toj naprsloj prosveti ima onih koji dobro rade svoj posao. Ponudite im nešto dobro i vratiće vam trostruko. Ne treba dozvoliti da iščeznu...

A u meni ostaje nada da početak i kraj Blogerame neće predstavljati početak i kraj, već početak njihovog pisanja.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada