Blog

Andrić bez mosta ili „Plivati i isplivati!“

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

Andrićeva pripovijetka „Na obali“ završava se jednom, na prvi pogled, sasvim običnom rečenicom koja glasi : „Plivati i isplivati“! Pomenuta rečenica, međutim, ima dovoljno potencijala da oko sebe isplete gusto klupko tumačenja koja otkrivaju njenu posebnost i značaj, kako za zaokruženost i poentiranje u granicama same priče, tako i za poruku koju ta priča odašilje i izvan granica sopstvenog teksta; jer granice teksta ipak nisu i granice priče. Pripovijetka „Na obali“ nije najbolje Andrićevo djelo, ali je književna čarolija u njoj dovoljno jaka da zaintrigira i najpronicljivije čitaoce. Sem toga, teško je povjerovati da bi jedan Andrić u svojoj šezdesetoj godini (pripovijetka je objavljena 1952. u zagrebačkoj Republici), u periodu kada iza sebe ima izuzetnu književnu karijeru i kada privodi kraju svoje remek-djelo, štampao pripovijetku koju smatra slabijim umjetničkim ostvarenjem.

Zagonetnost citirane rečenice mogla bi se obznaniti konstatacijom da se ova rečenica čuje glasno (što nam sugeriše uzvičnik na njenom kraju), iako, paradoksalno, nije izgovorena naglas. Ona, međutim, ne predstavlja tek unutrašnji monolog, već borbeni poklič koji odjekuje u dubini duše usamljenog ratnika; sudbonosni krik volje za borbom kojim se završava priča, ali koji, simbolično, tek treba da najavi ono što nakon priče slijedi – borbu samu. Kako bi se borbeni poklič bez same borbe pretvorio u potrošen urlik, mnogo je važnije da se ono što pomenuta rečenica pokušava da anticipira vidi (kroz borbu koja će se voditi), nego da se čuje. Drugim riječima, umjesto da njeno dejstvo prestane nakon njenog izgovaranja, ona treba da ispuni i prožme cijelo biće, da u psihu pojedinca utemelji i sveprisutnom učini motivišuću ideju čija trajnost neće prestati barem za toliko koliko traje i borba; ma kakav ishod te borbe bio. Prema tome, rečenica „Plivati i isplivati!“ svoj puni smisao ostvaruje tek svojom konkretizacijom kroz djelanje koje doziva, a ne svojim izgovaranjem. Da je u samoj priči izgovorena glasno bila bi obesmišljena, jer niko sem Marka koji bi je izgovorio ne bi mogao da je razumije. Sa ovim zaključkom razotkriva se i smijer u kojem je pomenuta rečenica upućena: ona je hitac koji je ispaljen (i koji se čuje) samo izvan teksta pripovijetke – hitac ispaljen prema čitaocu koji bi mogao da je shvati.

Nasuprot posljednjoj rečenici, kojom se insistira na cilju, na akciji, borbi i radu, na ispunjenosti, stoji bajka prema kojoj Andrićev plivajući subjekt osjeća prezir i gađenja. Takvim nesvakidašnjim osjećanjem prema nečemu što je samo po sebi lijepo i dobro (prema bajci) Andrić oneobičava svoju pripovijetku, ali to osjećanje motiviše izborom bajke koji implicira jedan drugačiji životni stil – stil koji, za razliku od plivanja, ne podrazumijeva nikav otpor vodenim strujama pa samim tim ni nikakve napore, nikakvu punoću. Taj stil moguće je opisati kao plutanje. Za razliku od mnogih bajki, čiji su junaci, zapravo, junaci akcije koji se za njen srećan kraj bore i žrtvuju ulažući u njega svoju vrlinu/sposobnost, junakinja bajke o udovici i zlatnom prstenu prepuštena je stihiji sudbine. Njena potencijalna vrlina mogla bi da bude vjera u Boga, ali pošto se ta vjera manifestuje samo kroz žaljenje, njena dubina je upitna. Pronalazak zlatnog prstena sa dragocjenim almazom u utrobi mladice za udovicu i njenu porodicu značio je spas od siromaštva, ali niko u toj bajci nije nosilac naglašene vrline ili volje, nije junak akcije, već plutajući subjekt koji se predaje, subjekt zbog čijeg kraja možemo biti srećni, ali koji ne može predstavljati uzor ni zavrijediti divljenje.

Markov animozitet prema bajci, međutim, ne proizilazi iz nje same već iz njegovog uočavanja njene veze sa svijetom koji je pripovijeda, veze sa životom i ljudima kakvi ga okružuju i kakve poznaje, sredinom u kojoj odrasta, sa njegovim ocem i njegovim stricem. To su ljudi koji su izabrali da žive linijom manjeg otpora, da plutaju i sanjaju o zlatnom prstenu, umjesto da se za njega bore. Scena u kojoj pričanje bajke ima obrnuto dejstvo, scena u kojoj bajka umjesto slušaoca uspavljuje pripovjedača, otkriva jednu tužnu istinu o tome zbog koga se ona uopšte priča: zbog onih koji je pričaju, umjesto zbog onoga koji je sluša. Ona je njihova žalosna terapija, njihovo sredstvo za smirenje koje opravdava njihovo plutanje/njihovu predaju i utjeha koja produžava nadu da zlatno prstenje pada sa neba. Umjesto takvog „robovanja životu“ Marko odlučuje da živi: da ispliva svoju bajku. Jer bajke se ne plutaju. One se isplivavaju.

Sada je već odavno postalo jasno da su rijeka i plivanje kakve srećemo na početku pripovijetke sa posljednjim Markovim skokom dobili nova semantička značenja: rijeka više ne predstavlja samo geografski fenomen ili gradsko kupalište, već se transformiše u metaforu jednog surovog života čijim je strujama, virovima i brzacima Marko odlučio da se suprotstavi plivanjem, umjesto da im se preda plutanjem. Međutim, plivanje kao jedan koncept otpora prkosi i nečemu što Andrićeva pripovijetka prećutkuje, a do čega plutanje, prije ili kasnije, neminovno dovodi – bespovratnom potonuću. Tako pripovijetka pred čitaoca postavlja izbor koji mu nudi i sam život: da pliva i ispliva ili da pluta i potone. Veličina Markovog skoka, veličina Markovog plivanja je, međutim, u tome što je on odlučio da zapliva onda kada je sve potonulo. Ili kada su svi mislili da je potonulo.

Simbolika plivanja se ovde, ipak, ne završava: uklopljeno kao simbol u Andrićevu poetiku ono (plivanje) postaje alternativa mostu! Gledano hronološki, pripovijetka „Na obali“ objavljena je nakon pripovijetke „Most na Žepi“, eseja „Mostovi“ i romana Na Drini ćuprija. Interesantno je to što je radnja ove pripovijetke smještena baš na Drinu, u Višegrad – tamo gdje će most uvijek značiti mnogo. Međutim, za razliku od pomenutih tekstova, gdje se mostovi javljaju kao višeznačni, moćni simboli koji, poput plivanja u ovoj priči, „podsjećaju na cilj kome služe“, na težnju da se „premosti i savlada rijeka, besmisao, nered, siromaštvo ili smrt“, ovdje se prisustvo mosta svodi na jedva primjetnu, uzgred pomenutu građevinu kojoj je oduzeta njena nekadašnja simbolička aura. Most više ne znači premošćavanje, više ga ne olakšava. Budućnost koja dolazi zahtijeva veće napore. Da li nam se to sa ovom pripovijetkom otkriva jedan drugačiji, pozniji Andrić, koji anticipira vrijeme bez mostova u kojem nam još jedino preostaje da zaplivamo? Jer naša je volja, naš naporan rad, naša borba, naš jedini preostali most.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)