Dosije

Mišljenje

Ideal pravde i savremenost međunarodnog života

Matej Savić, Banjaluka

Svi pričaju o demokratiji, većina njih priča o ljudskim pravima i (zlo)upotrebljava ih. Oni to znaju. Interes postavljaju na prvo mjesto, ali u okvirima i granicama društva kojem pripadaju. Mi to ne radimo baš tako, jer ne znamo! I slijedom toga, interes pojedinaca i grupa i drugih pojedinaca u njima, tehnologija finansija i ekspanzivno umnožavanje i koncentracija kapitala, te pasija za moći i patologija ljudskog uma željna vlasti pokreću svijet, dok svi (drugi) pričaju o demokratiji. I to nije neka posebna mudrost, milenijumima unazad je tako – tako je i danas. Međutim, u aktuelnom času, posljedice maksimalizacije ciljeva i interesa jednih,stravični apetiti za bogatstvom, javne politike u službi korporacija – sindikati u službi vlasti, kao i patološka tendencija za osvajanjem i vladalačkom moći sve su emanentnije. Zahvaljujući savremenom smanjivanju svijeta, posljedice imaju neposredan (negativan) uticaj na živote pojedinaca – naroda bez suvereniteta. Iako je volja naroda i pitanje legitimiteta vlasti danas formalno, možda kao nikad do sad zagarantovano, narodi su sve udaljeniji od institucija vlasti. Voljom (našom) se manipuliše i posebno se diriguju procedure u kojim se ta volja emituje, dok se baš sada odvijaju velike reforme na svjetskoj sceni i to daleko od očiju javnosti. U 21. vijeku, kao što se i na prvi pogled čini, teze (je)su zamjenjene, a instrumentarij dekompozicije već je, iako ne na legitiman i transparentan način, uspostavljen.

Posljedica ovoga svakako je postupno udaljavanje čovječanstva od pravde, ili pak, sistemski posmatrano, prakse međunarodnih odnosa od međunarodnog prava. Dokaz koji tome ide u prilog jeste to što će nemali broj čitalaca ovog članka, isprve reći da je ovdje riječ o opštim, već poznatim idealima i loše sročenoj (pogrdno) filosofiji. Filosofija može biti da je loša, ali opštost ideala samo je eufemizam za konstataciju; da je autor nerealni sanjar, zar ne? Međutim, način na koji se posmatra obespravljivanje značajnih segmenata međunarodne zajednice s ciljem realizacije spoljnih politika onog manjeg zapadnog, precizije, atlantskog dijela pod parolom očuvanja međunarodne bezbjednosti, ljudskih prava i slobodnog tržišta upravo dokazuje suprotno. Naprosto, proizvoljno tumačenje događaja u međunarodnom životu floskulama o unipolarnom poretku i njegovom kraju, posljedicama tehnološkog napretka, Sjedinjenim državama kao svjetskom policajcu i centrima moći, te problemom preraspodjele te iste moći, pa i u istini koja se krije u izreci sila Boga ne moli, samo nam poručuje jedno– da smo velike neznalice, nadriknjige, ovisnici o stereotipima i to već u akutnoj fazi. Nažalost, kao posljedicu primjene navedene metodike možemo čuti od svakodnevnih analitičara, raznih tumača, samozvanih stručnjaka, nekih diplomatskih predstavnika i političara zaključke koji se mogu obuhvatiti sa dvije maksime – nas (Srbe) niko ne voli i globalizacija je kriva za sve! Na ovom mjestu ne mislim samo na nas i naše društvo, jer u pojedinim dijelovima civilizacija na čijem razmeđu se nalazimo situacija je možda i još gora, iako nas na Balkanu politička shizofrenija, gotovo pa svakodnevno izjeda.

Realnost međunarodnog života pred nama bezmalo nije sjajna. Nejednakost je postala nova floskula međunarodne politike, formalno protupravna, nominalno osuđena i zabranjena, već je prerasla u političku pragmatiku šireći se kao paradigma od političkog zapada ka istoku. Pojam suverenosti je, uz izuzetak SAD-a, dijelova ili pak moguće federativne Evropske unije u cjelosti,[1]Ruske Federacije, NR Kine, odnosno in diversos causa DNR Koreje, ili NR Kube, do te mjere relativizovan da je, čak i u dipozitivu obesmišljen. Ipak, sankcije koje su ove godine uvedene Ruskoj Federaciji u tom pogledu predstavljaju jednu od prekretnica, ne samo u vezi pitanja suverenosti, već po pitanju mnogih aspekata međunarodnog života koji se već nameću u danima što su neposredno pred nama. Takođe, u okviru međunarodne zajednice država (više) ne postoji konsenzus u pogledu zajedničkih sistemskih vrijednosti na osnovu kojih bi trebalo da funkcionišu međunarodno pravni mehanizmi. To je veliki problem, iako se nekome može učiniti da nije tako, jer su upravo nedostaci mehanizama koji odgovaraju stvarnosti uz maksimalizaciju partikularnih političkih ciljeva na međunarodnom planu doveli do svjetskih ratova u prvoj polovini 20. vijeka.[2]

Državne granice više nisu svetinja, dok je pravo na secesiju postalo otvoreno pitanje i na taj način se nametnulo kao, možda i najveći kamen spoticanja savremenog međunarodnog poretka, jer je to pravo jednima omogućeno, a istovremeno drugima nije. I zaključno, agresija i povreda teritorijalnog integriteta je, uz poklič zaštite ljudskih prava i promocije demokratskih principa bez volje naroda postala legitimna stvar protagonista. Sve to ne bi bila velika tragedija, jer sve ono što danas poznajemo, vrijednosti kojima strijemimo izgrađene su upotrebom sile, prolivanjem krvi, na tragičnim scenarijima i žrtvovanjem ljudi. Međutim, problem je esencijalne prirode – problem je hipokrizija savremene politike u međunarodnom životu i prethodno navedene stereoptipnosti, ali i invazivne potrošačke kulture koja od nas pravi statističke brojeve. A mi nikako da upremo prstom na pravo mjesto! Slijedom navedenog možemo konstatovati da riječi M. L. Kinga "velika tragedija nije brutalnost zlih ljudi, već je tragedija šutnja dobrih“ više odgovaraju našem aktuelnom času nego godinama u kojima je on to govorio. Poslije slučaja u Fergusonu i drugim gradovima u SAD-u ovo pitanje je u američkom društvu dobilo još veću važnost, jer se u kolijevci savremenog zoon politicon-a, baš sada, dokazuje da je običnim ljudima, bilo gdje da se nalaze, neophodan vazduh![3]

Sve dok postoje države bez zagarantovanih prava i dužnosti, sve dok živi nemali broj nezadovoljnih naroda bez međunarodnog priznanja državotvornosti, sve dok budu prisutne nacije s čijim žrtvama se trguje i nacije čije se žrtve ne priznaju, i koje, tako, noseći epitet zamorčeta svjetske hipokrizije postaju neumjesan argument političke retorike, sve dok se širom planete budu organizovale ugrožene manjinske grupacije, čija se zaštita (prava) onda kada velike sile smatraju za shodno zloupotrebljava s ciljem ostvarenja interesa drugih država, sve dok ne bude uspostavljen pravičan međunarodno pravni poredak, konflikti će biti dinama međunarodnog života.[4] Kako je to, još u prvoj polovini prošlog vijeka naglasio Đ. Tasić, „međunarodna zajednica je predodređena da omogući nastanak solidarnosti naroda, ali je i obeležena vrlo ozbiljnim nedostacima.“ Ti nedostaci od njegovog vremena su se multiplikovali, u pojedinim oblastima su do danas prerasli u hronične probleme svjetskog društva i što je još najopasnije, od izuzetka (koji potvrđuje pravilo) postali su pravilo. Takođe, međunarodna svijest i institucije nisu išle u korak sa razvojem ekonomske razmjene, javne ili privatne, sa novim uslovima međunarodnog života, interesima naroda. Ekonomija i to ne privređivanje, već finansije postale su osnova savremenog načina razmišljanja, za korporativne upravljače i bankstere one su osnova za ostvarenja maksimalnog profita, a za narode i pojedince finansije su nužno zlo za obezbjeđenje opstanka. Ovakva konstelacija odnosa na transnacionalnom nivou dominira u međunarodnim odnosima i gotovo da je globalno prisutna.

Kako godine prolaze srednje vrijednosti između ove dvije dijametralno suprotne tačke se značajno brišu i stvara se, kroz zatezanje odnosa, stalno nezadovoljstvo i nemogućnost ostvarenja interesa. Jedni se ne mogu više bogatiti, a drugi sve manje imaju od čega da žive. U oba slučaja počinje da se razvija patologija koja dominantno predodređuje svijet za velike oružane konfrontacije i to u više dimenzija (po osnovu državne, nacionalne, klasne, rasne, vjerske i druge identifikacije). Kad je riječ o novcu (finansijama) može se razgovarati na dva plana, ili na metafizičkom, koji je osnovni, ili na planu konkretnih ekonomskih detalja, jer kad su finansije u pitanju, V. Katasonov naglašava, đavo se krije u sitnicama. Privredni sistem je postao globalan, dok je politička struktura svijeta još uvijek ostala utemeljena na državama-nacijama. U vremenu kada ekonomska globalizacija teži potiranju državnih granica, spoljne politike država ih teže potvrditi, s naglaskom na konfliktne nacionalne interese ili ideale poretka. Sama priroda države, kao osnovne jedinice međunarodnog života, trenutno je pod pritiskom. Naime, Evropa pokušava transcendirati državu i voditi spoljnu politiku samo na osnovu diplomatije i saradnje, za razliku od spoljne politike koja koristi sredstva prisile. Ali teško da zahtjev za legitimnost odvojen od koncepta strategije može održati savremeni svjetski poredak.

Poslije svjetske ekonomske krize od 2008. godine ovaj trend se galopirajući širi zemljama svijeta, od Sjedinjenih država, do većine država članica Evropske unije, kao što su Španija, Grčka, Italija, Francuska itd. Banke mjenjaju mehanizme zelenašenja, multinacionalne korporacije otvaraju nove i sve agresivnije kanale za protok kapitala, a radnici izražavaju bunt na ulicama glavnih gradova. Uz sve to podižu se obojene revolucije, rasni, vjerski i etnički sukobi od Ukrajine, Bliskog istoka i Centralne Azije, i ne treba nam posebno znanje pa da primjetimo da je Svijet u haosu, kako to konstatuje H. Kisindžer. Nedostaci institucionalnog legitimiteta i međunarodnog kapaciteta, praktičnog poštivanja i opšte obaveznosti međunarodnih pravnih pravila sve više razaraju međunarodni sistem, ugrožavajući svjetski mir. Iako je čovječanstvo daleko od ideala pravde, to je ipak jedini put, put univerzalne pravne sigurnosti koji može obezbjediti zajednički napredak bez prolijevanja krvi. Nažalost, (svjetske) kolovođe nas zbog resursa i profita svakim danom sve više tjeraju na stranputicu. Međunarodna pravna svijest u Tasićevo doba bila je u procesu izgradnje, međutim, danas nećemo pogriješiti ako kažemo da je u fazi razgradnje, što predstavlja možda i najveći problem međunarodnoprvnog poretka našeg vremena.

Autor je viši asistent iz oblasti međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci

[1]Novi zvaničnici EU, kao da su poslušali raniju opasku H. Kisindžera i konačno su uspostavili telefonski broj i uključivši aparat posredstvom kojeg je omogućena komunikacija sa šefovima država nečlanica postali su dio svjetskog telefonskog imenika. Iako se ne može porediti sa prvim vazdušnim preletom preko Atlantika, telefonski razgovor Donalda Tuska (Predsjednika Savjeta EU) i Baraka Obame predstavlja prvu trans-atlantsku zvaničnu korespondenciju između Brisela i Vašingtona, karakterističnu za šefove država.

[2]Vrijednosti kao što su osnovna prava (i dužnosti) država predstavljaju temelj na osnovu kojeg moramo razvijati međudržavnu saradnju i solidarnost, bez politike dvojakih aršina, apsolutne ekspanzije kapitala i upotrebe sile. Suverenost i nezavisnost i, kao danas relativizovane kategorije, moraju biti definisane u formi međunarodnog obavezujućeg prava – ius cogens. Tek nakon takvog jednakog samoobavezivanja, čovječanstvo će moći da razmišlja o pravno valjanim transnacionalnim idejama.

[3]Kako nam države u međunarodnoj zajednici mogu biti jednake, nezavisne i ravnopravne, ako gotovo u svakoj od njih, po raznolikim osnovama pojedinci pred pravnim poretkom nisu jednaki. U aksiološkom smislu diskriminacija i proizvoljno tumačenje pravde prema moći – nepravednost, transcendiraju današnjoj stvarnosti, a racionalizacija i materijalni doživljaj kroz robovanje malim stvarima svakim danom opravdavaju načelo (ne)jednakosti.

[4] Riječ je o uzajamnom odnosu između žrtve i počinitelja zločina koji zbog svoje (međunarodne) moći drugima proizvoljno sude i paušalno procjenjuju karakter počinjenih djela. Zloupotrebom normi međunarodnog humanitarnog prava velike sile posredno utilitarizuju strahote, ljudska stradanja, žrtve i s druge strane zlodjela i krivične akte i na taj način ostvaruju svoje interese. Ako se samo sjetimo na koji način je politički zapad zloupotrebio, što i danas radi, stradanje Jevrejskog naroda u 2. svjetskom ratu, ili pak, kako je ruska žrtva u istom sukobu (preko 20 miliona ljudi) zanemarena. Takođe, još uvijek ne postoji priznanje za više stotina hiljada sistemski pogubljenih Srba u ND Hrvatskoj, niti je međunarodna zajednica konstatovala i osudila etničko čišćenje 250 000 hiljada Srba iz Hrvatske 1995. godine i kaznila počinitelje. Niko nije sudio američkim državnicima i oficirima za stradanje više od milion iračkih civila, sve do skora o turskom genocidu nad Jermenima se nije smjelo diskutovati. S druge strane, stradanje nekih drugih se postavlja u centar međunarodnih zbivanja. Sa njihovim žrtvama se trguje, a njihova pogibija se uzdiže na pijedestal, kao da svi mi nismo pripadnici istog – ljudskog roda, kao da su životi jednih vrijedniji od života ovih drugih – na ovaj način diskriminisanih. Na najviše funkcije u međunarodnim institucijama koje su zadužene za obezbjeđenje pravne sigurnosti postavljaju se pojedinci bez osnovnih etičkih vrijednosti, kao što je npr.  predsjednik Haškog tribunala za SFR Jugoslaviju, Teodor Meron (Theodor Meron). To je savremena hipokrizija u kojoj se čovječanstvo danas nalazi.