Blog

Sve je to nama naša borba dala

Matej Savić, Banja Luka

U vrijednosnom smislu pravo bi za cilj trebalo da ima ostvarenje pravde i jednakopravnosti. Slijedom toga, još su antički mislioci vjerovali da država i postoji iz tog razloga – da u društvu obezbijedi maksimalno ostvarenje pravde. Teško da u ovom savremenom ambijentu, a posebno kod nas u Bosni i Hercegovini, išta služi pravdi. Zapravo, sve vrijeme se nalazimo u poretku zamijenjenih teza, stupamo u odnose dok su sve uloge zamagljene i tako se vrtimo oko svoje ose dok se problemi multiplikuju. Vrijeme neumitno prolazi, a mi smo na istom mjestu. Prošlo je više od dvadeset godina od kad je proklamovana tzv. tranzicija. Tranzicija od starog ka novom sistemu vrijednosti. Sve ove godine provodimo razne reformske etape, otvaramo nove stranice, uvodimo inovativne mjere, usvajamo strategije,veličamo modernizaciju i savremena rješenja. I šta smo do danas postigli? Zaista, ništa spektakularno, ali smo ipak učinili užasavajuće stvari! I sve što se danas čini nije ništa drugo do svakodnevni pokušaj stavljanja fasade na dućan od dasaka. Nepisano je pravilo da ako hoćeš da vidiš u kakvom je stanju neka država (i društvo), između ostalog, posmatraj stanje u parlamentu,zdravstvu i obrazovanju.

Politički pluralizam i pluralizam vlasništva je predstavljen kao jedan od osnovnih uslova za razvoj demokratije i jedan od prvih kondicionalnih iskoraka za sve bivše tzv. socijalističke države. Pluralizam političkih partija nam je obezbijedio disperziju mišljenja i političkog djelovanja, što je imalo za posljedicu da samo u Republici Srpskoj imamo više od pedeset registrovanih političkih stranaka. Još je gori podatak da taj broj u cijeloj BiH premašuje stotinu i četrdeset. Od toga je u državi aktivno oko šezdeset. Prostom matematikom dobijamo informaciju da na dvadeset i pet hiljada stanovnika postoji jedna politička partija, što je poražavajuće.

Takođe, preplavljeni smo novim političkim kadrovima, posebno isprofilisanim, koji pred sobom imaju samo jednu želju, a to je da se politikom bave karijerno. Takva želja motivisana je isključivo ličnom ambicijom i individualnim prohtjevima, pri čemu se još na samom početku zanemaruje da je republika javna, a ne privatna stvar (res publica). Iz godine u godinu, takvih, posebno mladih kadrova, sve je više, oni lako ulaze u partijske strukture. Kao članovi odlaze na razne partijske terevenke, fešte, pijanke i slično i to pod šifrom Seminar –  čitaj usavršavanje. Svakodnevno vode bespredmetne rasprave, zauzimaju protivriječne stavove i što je najvažnije poltroniziraju svim značajnijim partijskim funkcionerima. Naravno, sve to čine dok je u skladu sa njihovim interesom. Tzv. bivše ljude lako zaboravljaju, a sa novima se po inerciji zbližavaju. U međuvremenu pročitaju po koju knjigu, najčešće je to džepno izdanje Makijavelijevog Vladaoca. Zatim, glasno poviču eureka i lako izgube obraz. A mi se sve vrijeme pitamo zašto nam je kadrovska selekcija tako loša! Posljedice su takve da niko zapravo neće da se bavi svojim poslom, a pri tom svaki dan energično priča o stvarima koje ne razumije. Nažalost, ambicije su velike a kapaciteti mali.

Reforme u zdravstvenom sistemu su bile toliko uspješne da više ni zdravstveni radnici ne razumiju najbolje šta je to zdravstvena zaštita. Uspostavljanje porodične medicine, tog tako uspješnog kanadskog modela zdravstvene zaštite, samo je uvećalo troškove zdravstvenih ustanova i dovelo papirologiju do maksimuma. Doktori se više bave formularima nego pacijentima, a pacijenti su više na putu od jednog doktora do drugog nego što su podvrgnuti ljekarskom tretmanu. Liberalizacija tržišta lijekova nam je omogućila, da (za razliku od starog sistema), možemo da uzmemo razne lijekove iz uvoza, pod uslovom da ih ima u apotekama, za čiju ispravnost niko ne garantuje. Za to ćemo izdvojiti najveću sumu novca u regionu. Drugim riječima, plaćamo, a ne znamo šta plaćamo. Izdvajamo sredstva za zdravstveno osiguranje, a ustvari kao osiguranici samo isplaćujemo nekome plate. Fond zdravstvenog osiguranja već godinama ne može odgovoriti zadacima, uprkos tome što se od plata kumulativno odvaja više od 20% sredstava. Rezultat toga je da smo osigurani, ali da bismo to dokazali, sa sobom moramo imati hrpu papira i biti na tri mjesta istovremeno i to sve za naš lični novac.

Stvari u visokom obrazovanju su možda i najinteresantnije. Ove reforme nisu ništa drugo do tragične. Od samog uvođenja tzv. Bolonjskog procesa, prvo rješenje je bilo da se ukida četverogodišnji studij, a umjesto njega se uvodi trogodišnji, uz dvije dodatne godine master studija. Zatim je, zbog nepredviđenih problema, vraćen četverogodišnji, uz dodatnu godinu master studija, pri čemu je i dalje bio omogućen trogodišnji ciklus, uz naknadne dvije godine. U međuvremenu je ukinut petogodišnji studij na nekim fakultetima, koji je time izjednačen sa magistarskim studijem. Onda je magistarski podjeljen na naučni i stručni studij. Tako smo dobili dvije vrste magistara uz kategoriju mastera, diplomiranih, profesora, bačelora i tzv. specijalista. E, onda je trebalo izvršiti ekvivalenciju i u nekim slučajevima diplome nostrifikovati. Rezultat je bio takav da svi kadrovi koji su upisali studijske cikluse po reformisanim programima, kada su dobili novu diplomu nisu znali više šta su po zanimanju. Ma bodovi su za sve to krivi! Bez ikakvog reda, bez cilja nadležno ministarstvo i protagonisti reforme u visokom obrazovanju – reforme tako planski pripremljene i sistemski sprovedene – na godišnjem nivou nameću bar po jedno novo lucidno rješenje. Posljedice ovakve politike možemo primjetiti u svakom segmentu društva. Od javnih fakulteta napravljene su skriptarnice, a od privatnih firme koje se bave uslužnim djelatnostima. U cijelom procesu niko nije ni spomenuo šta će biti sa studentima. Taj mladalački duh uvijek je nosio progresivne ideje, koje su iskusniji amortizovali, obrađivali i kanalisali kroz društvo, stvarajući tako pozitivniji ambijent. Malo ko danas razmišlja na taj način.

I šta mi radimo? Uporno stavljamo fasadu na dućan od dasaka. Nikako da stvari nazovemo pravim imenom. Niko ne postavlja fundamentalna pitanja, a i kako bi ih postavio kad smo svi hipnotisani crnom hronikom, smakom svijeta, kontroverznim biznismenima, bespredmetnim tv-emisijama, principom funkcionalnosti, strukturalnim dijalogom... Nije ni čudo što (nam) je država sve dalje od prava, a u društvu gotovo i da nema pravde. Sve je to nama naša borba dala.

Autor je viši asistent iz oblasti međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci