Dosije

Mišljenje

Voluntarizam ispod šinjela Visokog predstavnika

Dr Matej Savić, Banjaluka

Voluntarizam je danas u međunarodnom pravu nova-stara pojava. Možemo ga vidjeti kroz agresivno istupanje država i postavljanje njihovih unutrašnjih vrijednosti iznad međunarodnog prava. Iako je međunarodno pravo izgrađeno na temeljima klasičnog u XIX, a nešto docnije na osnovu modernog voluntarizma u XX vijeku, otvoreni ratni sukobi su (paradoksalno) u stopu pratili stvaranje prava. Danas, u vrijeme globalne hipokrizije, savremeni voluntarizam je kroz politike, na prvom mjestu zapadnih zemalja, obučen u novi šinjel ispod kojeg nam je donesen savremeni oblik potčinjavanja. Već duže vrijeme ništa nije tako otvoreno. Ciljevi se proklamuju – motivi se kriju. Novi oblik potčinjavanja, naizgled suptilan, tzv. međunarodnom voljom – personifikacijom Sjedinjenih država nametnut, ili pak istom tom voljom nasilno probuđen u narodu, nije ništa drugo do odraz maksimalizacije političkih ciljeva! Mi u Bosni i Hercegovini svakodnevno osjećamo posljedice savremenog voluntarizma i u jednom takvom potčinjenom položaju već godinama živimo. Zapravo, biće da je od nas sve i krenulo. To je prvi razlog (njeno svojstvo) zašto BiH možemo nazvati neoprotektoratom.

Opštepoznata je stvar da su sve države pred međunarodnim pravom jednake, iako one de factoto nikada nisu ni bile. Stvar je u tome što je, za razliku od savremenih retrogradnih tendencija zloupotrebe voluntarizma do prije sedamdesetak godina, težnja ka jednakosti predstavljala međunarodno prihvaćen trend. Danas je, usudiću se da kažem, nejednakost na mala vrata uvedena u opšti međunarodni sistem. Ovdje ne mislim na povlašten položaj stalnih članica Savjeta bezbjednosti OUN i diskriminaciju svih ostalih. Riječ je o nametnutom (pri)stupanju u nejednakost koja me čak podsjeća na potčinjavanje knezova u srednjem vijeku i sklapanje neravnopravnih krvnih saveza.

Šta je to neoprotektorat? To su sintetički organizmi specialis karaktera koji su se počeli konstituisati krajem HH vijeka. To su međunarodno priznate, ali ne potpuno konstituisane države koje posjeduju državnopravni subjektivitet u međunarodnom pravu. One nisu suverene države, iako se nominalno takvim smatraju. Ove države nemaju u potpunosti izgrađen ni politički ni pravni sistem i funkcionišu pod prikrivenim, ali stalnim pritiskom izvana. Stvar je u tome što nije riječ o redovnim međudržavnim pritiscima, uslovljavanju, ili pak međuzavisnosti što i ne bi per se bilo ništa naročito. Riječ je o uspostavljenom institucionalnom okviru za takvo djelovanje što je karakteristika savremene zavisnosti kod neoprotektorata. Razlike postoje samo u mehanizmima i težištu za pritisak, jer institucionalni okvir se negdje postavlja u strukturu vlasti (BiH), ili finansijski sektor (BJR Makedonija), a negdje u pojedine političke partije (Ukrajina) i nevladinu sferu – građansko društvo. Ovo varira od slučaja do slučaja. Bosna i Hercegovina je zapravo jedinstven primjer tako, prirodnjački posmatrano, zavisnog državnog organizma. Njena struktura je do te mjere raslojena i internacionalizovana da je upitno da li uopšte možemo pričati o državi. Ona je zapravo presedan kojim je, ipak ne baš na najbolji način, uspostavljen neoprotektorski (nadpatronski) sistem.

Iako je nastala kao plod kompromisa, BiH je konstituisana na ovakav asimetričan način najviše zato što je to odgovaralo političkom zapadu i u prvom redu velikim silama. Opet voluntaristički, ona je proizvod volje drugih država, posljedica međunarodnog ugovora iz 1995. godine, pri čemu njen ustav nije unutrašnji, već međunarodni pravni akt, napisan u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson. Ovo je drugo svojstvo BiH kao neoprotektorata. Iako je najznačajniji, ovo nije i jedini slučaj neposrednog postavljanja tzv. međunarodne zajednice iznad jedne države. Sličan scenario smo mogli primijetiti u slučajevima Kuvajta poslije Prvog zaljevskog rata 1991. godine, BJR Makedonije od 1996. do 2001. godine, Iraka poslije Drugog zaljevskog rata 2003. godine, tzv. republike Kosovo od bombardovanja Srbije 1999. godine itd. Upravo se u rezultatima ovih procesa i nalazi razlog zbog kojeg mi danas u XXI vijeku još uvijek pričamo o vazalima i protektoratima, odnosno neoprotektoratima i to ne samo kao istorijskim kategorijama.

Treći razlog, odnosno svojstvo karakteristično za neoprotektorat BiH predstavlja postojanje institucije Visokog predstavnika. Posebno ako uzmemo u obzir tzv. Bonska ovlaštenja iz 1997. godine na osnovu kojih je ovaj međunarodni organ od posmatračkog postao upravljački. Tako je čitav unutrašnji pravni poredak, iako nastao u međunarodnom pravu, derogiran odlukama jedne međunarodne konferencije Savjeta za implementaciju mira, što je nečuveno! Na taj način smo dobili stranog upravnika.

Četvrti element zavisnosti Bosne i Hercegovine kao neoprotektorata ogleda se u tome što institucija Visokog predstavnika nije organ jedne države protektora, već je, prema Bonskim ovlaštenjima bliža namjesničkoj vlasti država okupljenih u Savjetu za implementaciju mira, koja od Konferencije u Bonu posjeduje poseban mandat upravljačkog, zakonodavnog, ustavotvornog i sudskog kapaciteta ad hoc karaktera. Ovdje je suvišno govoriti da su prekršena gotovo sva fundamentalna načela (legitimiteta, legaliteta, hijerarhije, podjele vlasti i dr.) na kojima počiva savremena država i pravni poredak. Prisutna institucionalizovana zavisnost postavila je državne organe u podređen položaj posebnom obliku vlasti spoljnog karaktera – čime je u BiH uspostavljena ad hoc prinudna uprava i to van okvira izvornog mandata za implementaciju mira.

Posljedice dekonstruktivnih intervencija Visokog predstavnika, pritom mislim konkretno na Pedija Ešdauna koji je zloupotrijebio ovlaštenja, čije je djelovanje entitete uvuklo u gotovo dekompozitnu konfrontaciju posebno vidimo danas. Rezultat takve prakse u BiH je da se već godinama nalazimo u vrlo teškom političkom i ekonomskom položaju sa disfunkcionalnim pravnim sistemom. Ovdje ne smijemo zaboravati podršku bošnjačke politike za prenos nadležnosti koncentrisane u sarajevskim krugovima, a koja je prihvatila isti kao političku reformu, iako je ona bila nelegalna i svakako nelegitimna. Političko Sarajevo ne samo da neće da preuzme odgovornost za sopstveno političko istupanje, nego od 1995. godine otvoreno poziva tzv. međunarodnu zajednicu da interveniše u svakoj sferi unutrašnjeg života gdje god je to moguće. S druge strane, zahtijevajući uvažavanje entiteta i priznanje legitimnih interesa, srpski korpus se (već godinama) sve više ukopava, zauzimajući odbrambeni položaj u političkom smislu što ima efekat zamrzavanja političkog života. 

Peti element zavisnosti možemo primijetiti i u drugim zajedničkim institucijama. Tako, npr. u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine sjede izabrane sudije strani državljani, što je eklatantan primjer mimikrije vanjskog uticaja i fingiranja unutrašnje suverenosti. Ovakva praksa u jednoj međunarodno priznatoj državi nigdje ne postoji. Izuzeci su u nešto drugačijem obliku već navedeni organizmi – neoprotektorati.

Situacija je sa Sudom BiH i Tužilaštvom BiH koji nisu predviđeni Ustavom još lošija. Ovi sudski organi ne priznaju osnovna načela prema kojima bi se sudska vlast morala upravljati. Ovdje moramo naglasiti da su upravo ove institucije i formirane protupravno na osnovu odluka Visokog predstavnika (iako su docnije odluke potvrđene u Parlamentarnoj skupštini BiH), što ukazuje na kvalitete zavisnosti BiH i njenog statusa neoprotektorata. Takođe, dirigovana monetarna politika, opet uslovljena izvana, koju karakteriše specifičan položaj Centralne banke BiH, svjedoči u prilog bosanskohercegovačkog neoprotektorata. Ova institucija, po mnogo čemu ograničena upravo političkom voljom evropskih država, je nusprodukt međunarodnog eksperimenta koji se sprovodi pod skrivenim hegemonizmom Zapada na našim prostorima. Ovo je paradoks Bosne i Hercegovine.

Naveo sam šest osnovnih elemenata, odnosno svojstava zavisnosti koji su prisutni u Bosni i Hercegovini. Međutim, pored ovoga, aspekt zavisnosti može se primijetiti i u gotovo svim političkim odnosima na nivou BiH, kako unutar državnih institucija vlasti, tako i u okviru građanskog društva. Kako nije bilo teško sublimirati sve ove, gorenavedene aspekte, tako nije teško ni ponuditi rješenje. Zapravo, riječ je o dvije moguće promjene. A to je – prvo, ukidanje institucije Visokog predstavnika i uspostavljanje nezavisnih institucija, bez stranih predstavnika. Drugo, uspostavljanje simetrične organizacije BiH i precizno određenje nadležnosti, uz poštovanje teritorijalnog i nacionalnog principa. Međutim, način rješavanja ovog problema predstavlja veliki izazov. Neki smatraju da bi otvaranje ovih pitanja bilo otvaranje Pandorine kutije. U svakom slučaju, put do rješenja ispunjen je nebrojenim preprekama, a s obzirom na ambijent u kom živimo može biti da to i nije rješenje, već samo produbljivanje aktuelne krize.

Autor je viši asistent iz oblasti međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci