Dosije

MIŠLjENjE

Wind of change u Republici Srpskoj

Autor: Vojislav Savić

Suštinske promjene moraju doći iznutra

Prvo poluvrijeme u borbi za vlast u Republici Srpskoj je privedeno kraju - glasanje je završeno, glasovi (konačno!) prebrojani, mandati (skoro pa) dodijeljeni - a pobjednika još uvijek nema. Ono jest, na osnovu trenutnog odnosa snaga naziru se, ili se bar mogu pretpostaviti, konture budućih struktura vlasti, ali sve je to još uvijek maglovito i još ima prostora za te, dugo najavljivane, promjene, ali u drugom poluvremenu.
A to, drugo poluvrijeme je već uveliko u toku - predizborne kampanje su već zaboravljene, dojučerašnji politički protivnici koji su kategorično tvrdili da ne bi ni za živu glavu koalirali sa A ili sa B, danas već razgovaraju pregovaraju, dogovaraju funkcije, obećavaju premijere, ministarstva, čudastva… međutim, sve je to dio demokratskog procesa, koliko god nam izgledalo rogobatno i besmisleno.

Polarizacija polja političke borbe

Jedna od stvari koje možemo sa sigurnošću utvrditi je to da su politički subjekti okupljeni oko Saveza za promjene uspjeli u svojoj namjeri da polarizuju polje političke borbe u Republici Srpskoj (što i jeste bio sasvim legitiman politički cilj), te su u određenoj mjeri glasačkom tijelu nametnuli referendumsku atmosferu sužavajući mogućnost izbornog ponašanja na opredijeljenje ‚‚za ili protiv Dodika”.
Oni, sa druge strane, osim toga nisu ništa drugo kvalitetno ni ponudili javnosti. Nikakav konkretan cilj (osim svrgavanja Dodika), nikakve jasne vizije u tom ‚‚novom” pristupu u vođenju RS, nikakve nove politike koje bi zaista bile nove, i iza kojih bi iskreno stajali. Rezultati izbora su to i potvrdili. Kao što su potvrdili i činjenicu da je narod i nakon lokalnih izbora 2012. godine zbog loše politike ponovo kaznio SNSD, samo ovaj put mnogo ozbiljnije.
Kada bi analizirali glasove koje je dobio Savez za promjene pretpostavljam da bi dobar dio te strukture predstavljali oni glasovi koji su usmjereni ’’protiv Dodika“, a ne za ovu ili onu konkretnu politiku. Razlog tome valja tražiti u izrazito teškoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji koja, uzgred budi rečeno, i dalje teži pogoršanju i ne daje naznake makar i tračka svjetlosti na kraju tunela. A o duhovnom i moralnom klonuću ne treba ni govoriti, jer šta god da se o tom ponoru kaže – malo je.

Zašto ‚‚promjene”?

Narod, apstraktna, nepredvidljiva i neuračunljiva politička zajednica kakva jeste, ne trpi analize i nastoji omogućiti svakom svom (pa i najglupljem) pojedincu kompas u vidu najmanjeg zajedničkog sadržioca – a to je uvijek simplifikovana slika stvarnosti u kojoj nema mjesta za, reklo bi se prečesto, komplikovanu realnost.
Sa druge strane, na individualnoj ravni, što više ti se vlasti nađe u rukama utoliko ti se povećava i odgovornost koju ćeš za posljedice svoga vladanja snositi. A dodamo li tome i Ektonovu čuvenu maksimu ’’svaka vlast kvari – apsolutna vlast apsolutno kvari“ zaključićemo da zajedno sa većom vlašću dolazi, pored odgovornosti, i više izazova sa kojima se, kao ljudsko biće, moraš nositi. Dakle, ako ugrabiš vlast, društvo ti nameće odgovornost, a sopstveni ego nameće ti iskušenje.
U svjetlu gore rečenoga, apsolutni vladar Republike Srpske tokom prethodnih 8 godina bio je Savez nezavisnih socijaldemokrata na čelu sa Miloradom Dodikom, i razumljivo je da je on taj koji se prvi našao na udaru narodnog nezadovoljstva i društvene bijede.

Takav razvoj događaja je u suštini i razumljiv, s obzirom na veliki broj lokalnih kabadahija koji su, skrivajući se iza Dodikovog imena i plašta SNSD-a, dali sebi za pravo da upravljaju lokalnim jedinicama poput srednjevijekovnih feudalaca - samo bez onog starateljskog elementa i paternalističkog odnosa prema svojim težacima. Dodik je, baveći se visokom politikom i pretjeranom brigom za očuvanje ‚‚cjelovitosti Republike Srpske” zaboravio na probleme koji su se namnožili unutar samog tog bastiona kojeg tako srčano nastoji odbraniti.

Od čega se promjene sastoje?

Sve ovo govorim u cilju da dođem do ključnog pojma ovog teksta - a to su promjene. Kad se uzme u obzir situacija koju sam u prethodnim pasusima nastojao u kratkim crtama obrazložiti, nije ni čudo što je ta riječ postala toliko poželjna u javnosti, ali i atraktivna na političkom tržištu. ‚‚Narod” misli da će tek pukom promjenom političkih figura doći do promjene stanja na bolje, i pretpostavlja se da će ‚‚ovi drugi” sami po sebi bolje da rade.
Međutim, ja bih pojam ‚‚promjena” izmjestio sa tog terena, i pozicionirao ga u kontekst političke kulture i odnosa prema političkom sistemu.
Ključna riječ koja definiše trenutni odnos naroda prema vlasti i državi, ali i odnos nosioca vlasti prema samoj vlasti jeste - neodgovornost. S tim da neodgovornost nosioca vlasti direktno proizilazi iz neodgovornosti samih glasača - građana.

Prvi put kada narod dopusti ljudima koji obnašaju vlast da se ponašaju kako im volja, po automatizmu daju legitimitet svakom sljedećem koji dođe da radi to isto, jer očekuje da će sa suprotne strane izostati odgovorna reakcija. Kada se jednom stvori takav lanac, nikakva personalna promjena više neće pomoći narodu da se oslobodi okova neodgovorne politike, osim promjene kompletnog odnosa prema institucijama države - a to već zadire u domen političke kulture. Da li ćemo, za promjenu, biti vrijedni, marljivi, svjesni i odgovorni građani, ili ćemo biti letargična i, na momente, razularena gomila koja ruši sve pred sobom, pa kad se umori, ponovo tone u dubok san i onda opet pušta da ide sve po starom?
Upravo u tom segmentu treba biti nepokolebljiv i kategorično insistirati na promjenama. Svaka druga promjena biće besmislena, ili neće biti uopšte.

Post festum

Post-izborna atmosfera u Republici Srpskoj je takva da niti je Savez za promjene dobio priliku da nešto značajno mijenja, niti je vladajuća struktura dobila potvrdu da će se i dalje moći zvati vladajućom. Nekoliko promjena na političkom planu će se u narednom periodu sigurno dogoditi, nažalost, ne u onim epskim razmjerama koje sam opisivao i prizivao u prethodnim pasusima, ali šta da se radi.
Prva promjena je ta da SNSD više neće biti suvereni vladar kako Republikom Srpskom, tako i srpskim kvantumom vlasti na nivou BiH. Broj mandata u Narodnoj skupštini RS unutar koalicije SNSD-DNS-SP smanjen je na jedva održivu većinu od 42/83, tako da će se na svakog poslanika motriti svim mogućim očima i ušima. Možda možemo očekivati i da, već odavno zapuštena, Narodna skupština RS dobije na važnosti u narednom mandatu, ali otom-potom.
Druga promjena se očekuje i unutar samog SNSD-a, koji se mora pozabaviti internim problemima i nagomilanim smećem unutar same stranke, naročito na lokalnim nivoima, ali i sumnjivim i korumpiranim direktorima za čiji rad će građani prvenstveno okriviti SNSD i Milorada Dodika (kao što već i jesu), a to se odražava na izborne rezultate.
Treća promjena trebala bi da se desi unutar samog opozicionog bloka. Naučili su lekciju (bar se nadam) da se izbori ne mogu osvojiti pukim oslanjanjem na bijes naroda usmjeren protiv Dodika, te da je za neke ozbiljnije rezultate ipak neophodna originerna politička ideja i vizija, koju oni ovaj put nisu ponudili.
Zapravo, osnovna površinska promjena jeste to što se poluga apsolutne moći pomjerila sa pozicije na kojoj stoji Dodik na ničiju zemlju, i sada je svima nedostižna, a opet svima ispred nosa.

Wind of change

Ne dese li se, međutim, suštinske promjene, revolt i nezadovoljstvo će već pronaći put da isplivaju na površinu i kazne sve učesnike i saučesnike u ovom zločinu bez predumišljaja, ili će jednostavno resetovati sistem pa ćemo morati sve ispočetka. A ne vjerujem da smo, za takav jedan podvig, spremni.
Jedini način da se dođe do promjena jeste da se disciplinuju ljudi koji obnašaju vlast, da im se nametne odgovornost kao imperativ bez kojeg ne smiju ni pomisliti da zasjednu u fotelju i progovore u ime neke institucije. A toga opet, ne može biti bez preuzimanja odgovornosti od strane samog građanstva, a to znači da budnim okom pratiš onoga kome si dao legitimitet da te predstavlja i kome se dao ključeve dobrog dijela društvene moći.
Ne znam, zaista, kako će se ova naša epopeja završiti, ali u jedno sam prilično siguran – ne vratimo li odgovornost tamo gdje joj je mjesto, neće na dobro izaći.

Autor je operativni urednik Novog Polisa