Blog

Šri Lanka u pet slika

Borislav Tadić, Bon

Tokom nedavnog boravka na „biseru indijskog okeana“, po mnogočemu sam se osjećao kao „kod kuće“. Evo i zašto.

Multikulturalnost i turobna prošlost

Azijska zemlja sa 22 miliona stanovnika je dom nekoliko nacija i konfesija: tri četvrtine populacije čine Sinhalesi/budisti, 15% Tamili/hindusi, a preostalih 10% dijele lokalni muslimani i hrišćani. Tridesetogodišnji građanski rat, okončan porazom „tamilskih tigrova“ 2002. godine, je nažalost dugo bio prva asocijacija na ovu zemlju. Konflikta više nema, ali se u zemlji od nivoa parlamenta do lokalne kafane i dalje vode rasprave na teme poput: (1) ko je autohtoni narod, ko je doseljen, a ko je i kada promijenio vjeru (2) ko je počeo rat, ko je za njega kriv i zbog čijih saveznika je trajao dugo (3) da li je jedino održivo rješenje nezavisnost tamilskog dijela ili snažna centralizacija iz sinhalese Kolomba (4) koja grupa je primarni potencijalni izvor politički/religijski motivisanog terorizma. A tu su i trojezične table.

Izborna atmosfera

Kao i na Balkanu, izbori su česti. U avgustu je država bila obljepljena jeftinim plakatima, a glasni mitinzi su održavani u brojnim mjestima kroz koje sam putovao. Na parlamentarnim izborima je pobijedila desna koalicija Ujedinjeni nacionalni front za dobru upravu, ali se prednost nad lijevom Ujedinjenom narodnom slobodnom alijansom smanjila na svega par procenata. Odnos lokalnog stanovništva prema izborima je posebno zanimljiv. Izbori su imali „samo“ 4 poginula za posljedicu, što je svojevrstan rekord u ovoj deceniji, imajući u vidu 700 hapšenja i 1500 incidenata prijavljenih izbornoj komisiji samo u avgustu. No, dok se na Balkanu bilježi sve niža izlaznost, i pored besperspektivnosti, korupcije, međuetničkih tenzija i siromaštva, izlaznost Šrilankanaca na izbore je visokih 78%. Istinski fascinira da, zbog obaveze glasanja u mjestu rođenja, ljudi putuju stotinama kilometara i ulažu 2-3 dana samo da bi pokušali uticati na sudbinu zemlje.

Haotičan saobraćaj

Zemlja posjeduje donekle funkcionalnu željezničku mrežu iz kolonijalnih vremena.  Vozovi su prilično puni, ekstremno drmusavi, blago neudobni i napreduju prosječnom brzinom od tek tridesetak kilometara na sat. Ulicama pak dominiraju stariji modeli Tata autobusa, manji automobili mahom iz Jugoistočne Azije, te omiljeni jeftini trotočkaški motori zvani tuktuk. Potonji je i najčešće prevozno sredstvo, jer su bicikli rijetki, a taksiji preskupi za lokalni džep. Čest prizor je situacija u kojoj automobil pri velikoj brzini na uskom putu pretiče tuktuk, a autobus taj isti automobil i prolazi na pedalj od pješaka i vozila iz suprotnog smjera. Vjerovatno zato neki turisti tvrde da su pojedini Šrilankanci su značajno brži na putu, nego na poslu.

Prekrasna priroda i kulturna dobra

Čak osam UNESCO kulturnih dobara i 22 nacionalna parka su fascinantan broj za zemlju površine 65 hiljada kvadratnih kilometara. Od srednjovjekovnih palata i hramova u „kulturnom trouglu“, preko nepreglednih čajnih plantaža u centralnim regionima, džungle i savana punih endemskih vrsta do pjeskovitih plaža u romantičnom Galleu ili hipsterskom zalivu Arugam – svi ovi elementi čine impresivnu turističku ponudu. Iako ovakva različitost krasi i naš dio Evrope, o mišljenju turista (izraženom na socijalnim mrežama i sajtovima poput tripadvisor.com) se u ovoj zemlji, zbog važnosti turizma za privredu, vodi daleko više računa. Samo rijetki žele da „umrljaju“ sliku domaćina i izgube ionako skromne prihode od turista, pa i najmanji restorani i smještaji itekako vode računa o ljubaznosti i onom što planirate ostaviti u „knjizi utisaka“. Na mene, jedini negativan utisak ostavilo je smeće; njegova količina na ulicama, ali i u šumama, plantažama i vodenim površinama je zabrinjavajuća. Ionako upitne usluge odvoza smeća dovoljno komplikuje mali broj deponija i kontejnera, te nepostojanje navike mještana da se ono tamo baca.

Raznovrsnost muzičke ponude

I još riječ-dvije o muzici. U sredinama gdje ima turista, uz lokalne zvuke koji su vjerovatno inspirisali i ponekog etno/folk izvođača sa naših prostora, rijetko se mogu čuti strane rok ili pop numere. Dominira kvalitetan techno, trance i lounge, dovoljno dobar da se čovjek zapita da li je u nekom selu u planinama Šri Lanke ili klubu visoke klase u Londonu. Kulturni „highlight“ Sri Lanke je zasigurno Esala Perahera, centralni budistički festival koji se održava u staroj prijestolnici Kandyju. Poput karnevala u Riju ili Kelnu, na ulicama su desetine hiljada mještana i turista, a povorka koja se održava tokom 10 dana ljeta uključuje višesatne povorke bubnjara, akrobata i bogato ukrašenih slonova kroz idilični grad na jezeru. Doživljaj ove magične atmosfere zaslužuje da bude završnica kratke foto-ekskurzije kroz zanimljivu zemlju u razvoju koja je, kako vidimo, ne toliko različita od zemalja našeg regiona.

Autor vodi strateške projekte pri upravi jedne od najvećih svjetskih kompanija