Blog

Novi kapitalizam na baterije

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

Radnica zaposlena u jednom supermarketu ispričala mi je kako u toku radnog vremena nikada ne koristi pauzu za ručak i cigaretu, jer to ne radi niko od njenih kolega. Tu radnicu trebalo bi razumjeti. Ona radi kako bi obezbijedila minimum sredstava za egzistenciju: tek toliko da njena djeca svakog jutra na tu krišku hljeba mogu nešto i da namažu. Kada bi počela da koristi pauzu za ručak i cigaretu, radnica bi vlasnicima poslala poruku da je slabija, jer ne može da radi kao ostali zaposleni, tj. može da radi pola sata manje. Njoj je pauza za ručak i cigaretu potrebna, dok njene kolege mogu da rade puno radno vrijeme bez prestanka.

Kako bi svojim nadređenim pokazali da su dovoljno izdržljivi, dovoljno poslušni i dovoljno ponizni, radnici su u stanju da ne jedu, ne piju, da ne idu u WC. Da trpe uvrjede, špijuniraju i potkazuju. Isto to rade i neki drugi radnici, na nekim drugim pozicijama, sa malo zvučnijim zvanjima, za malo veće pare. Lošu atmosferu na poslu, oličenu u agresivnoj konkurenciji među zaposlenima, i grč u stomaku koji mnogi radnici osjećaju kada idu na posao (a o grčenju mišića nakon posla da i ne govorim), podstiču osjećaj nesigurnosti i strah da se ne postane suvišan. Ali tu nije kraj mukama današnjih radnika. Pogledajmo prvo dva modela rada koja je u svojoj Kulturi novog kapitalizma uporedio Ričard Senet: „U liberalnom, Smitovom modelu napredujete tako što radite više od onoga što se od vas očekuje; u vojničkom, Veberovom modelu kažnjavaju vas kad pređete granicu“ (29). Pošteno! U neorobovlasničkom modelu, koji je danas lako uočljiv, kažnjavaju vas kada ne prelazite granicu vaših mogućnosti; jer to je ono što se od vas i očekuje.

Govoreći o Veberovoj analizi militarizacije društva, Senet uočava još nešto: „Prema Veberu, svi ti oblici racionalizovanja institucionalnog života, koji su preuzeti iz vojničkog delovanja, vodili bi u društvo čije su norme bratstva, autoriteta i agresije podjednako vojničke po svom karakteru, premda građani možda ne bi bili svesni da razmišljaju isto kao vojnici“ (25). U skladu sa tim, čini se da je konačan cilj novog kapitalizma da oblikuje društvo čiji će radnici/građani razmišljati kao robovi, raditi kao robovi, biti ponizni i izbezumljeni kao robovi, plaćeni kao robovi, ali koji neće biti svjesni da su robovi.

Takvi radnici podsjećaju na baterije – vrijede dok se ne istroše i dok je njihova energija dovoljno jaka da zadovolji tuđe potrebe. Njihovim korisnicima, međutim, rijetko pada na pamet da ih „napune“. Jednostavno im se više isplati da ih zamjene novim baterijama. Zato je neorobovlasničke strukture, poput, npr., privatnih preduzeća, supermarketa, tržnih centara i fabrika, moguće uporediti sa MP3 plejerom, jer upravo je baterija najpotcjenjeniji dio hardvera tog uređaja: jeftina je i zamjenjiva. To, međutim, nije pošteno, budući da čitav uređaj, čitav sistem MP3 plejera, ne bi mogao da funkcioniše da nema baterija. Ostala bi samo jedva korisna plastična konstrukcija. Baterija, međutim, misli da je stvorena da radi dok ne crkne, pa da nakon toga završi u kanti za đubre, kao da nikada nije ni postojala. Pošto je (samo)svijest baterije takva kakva jeste, ona nikada neće postati sastavni dio jedne strukture, već samo njen jeftini energetski resurs, koji struktura prvo uključi u sebe, bespoštedno ga potroši, da bi ga potom ponovo odbacila.

Ričard Senet je MP3 plejer kao metaforu iskoristio prije mene, ali u nešto drugačijem kontekstu. Naime, Senet je jednim plastičnim poređenjem pokušao da dočara razliku između fleksibilnosti neokapitalističkih i fiksiranosti starijih organizacija rada, tako što je MP3 suprotstavio piramidi. Drugim riječima, u kulturi novog kapitalizma, parafraziram, „nepromjenjivom linearnom skupu koraka u radu/proizvodnji suprotstavljena  je spravica koja u datom trenutku može da izvrši samo neke od svojih mnogobrojnih funkcija i koju karakteriše mogućnost proizvoljnog skakanja sa operacije na operaciju“. Ova analogija, međutim, nije toliko zanimljiva zbog MP3 plejera, koliko zbog piramide.

Prema Senetu, Bizmarkova ideja da militarizuje društvo jednim dijelom je počivala na njegovom viđenju građanskih institucija i preduzeća kao piramida. Takve piramide podrazumijevale su mogućnost ogromnog uključivanja građana u svoje dno, a to je imalo i svoju svrhu. Bizmark je znao da „ma koliko je radnik siromašan, manji su izgledi da će se pobuniti ako zna da ima utvrđeno mjesto nego ukoliko ne može da shvati kakav je njegov položaj“. Dakle: „Iza Bizmarkovog tvrdoglavog razloga za sve većim popunjavanjem institucija ljudima stajala je pacifikacija – izbegavanje sukoba tako što se svakome nađe mesto“ (30). Ovaj primjer pokazuje da je svijest građanina/radnika o sebi kao članu jedne zajednice koji izvršava neke obaveze, ali i uvažava neka prava, bila veća krajem 19. v. nego danas. Bizmark je, dakle, bio svjestan građanske svijesti o sebi, pa se s razlogom te svijesti i pribojavao.

Novim kapitalistima Bizmark bi bio smiješan. Oni su se uvjerili da je moguće napraviti stanje opšte pacifikacije, u stanju opšteg nezadovoljstva. U cilju da ostvare veći profit, novi kapitalisti su brzo shvatili da moraju smanjiti i neka ulaganja, odnosno da moraju pojeftiniti radnu snagu. Da bi u tome uspjeli bilo je neophodno prvo obezvrijediti radnika, tj. oduzeti mu nešto što garantuje njegovu vrijednost. To nešto mogla bi da bude upravo priča. Ona je radniku važna kao svjedočanstvo koje pokazuje da on ipak vrijedi malo više od onoga u šta oni žele da ga pretvore, a činjenica da je i dalje priča/pripovijeda pružila bi mu osjećaj intenzivnog postojanja.

Povodom ove teme, Ričard Senet je na jednom mjestu svoje knjige primjetio, parafraziram „da su stariji institucionalni modeli ljudima nudili mogućnost da sami osmišljavaju svoje životne priče, tako što su im obezbjeđivali stalan posao (sigurnost) i tako što su obaveze koje taj posao podrazumijeva bile jasno definisane“. To ipak govori da su ljudi i tada samo prividno bili suvereni pripovjedači svojih životnih priča, jer je mogućnost pripovijedanja zavisila upravo od institucija/struktura koje su ga omogućavale. Ali ako su ljudi nečim mogli da primoravaju strukture/institucije da im tako nešto omoguće, bila je to njihova svijest o sebi kao takvima. Brisanjem takve svijesti strukture su lako ukinule mogućnost pripovijedanja i poništile priče zarad stvaranja nešto većeg profita: i jedno i drugo na račun radnika. Oduzimanjem priče i mogućnosti pripovijedanja ljudi su postali baš to: baterije/robovi koji vrijede samo u ovom trenutku. Dok rade.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada