Blog

Kralj Laj i politika (ili kako obogaljiti modernog Edipa)

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

Sreten Marić je u svojim Beleškama povodom Eshila potpuno rasturio mit o Edipu pokazavši da najveći „kompleksaš“ u antičkoj tragediji ipak nije sin tebanskog kralja, kako je to svojevremeno mislio Frojd, već upravo sam kralj Tebe. Psihoanaliza je, dakle, po Mariću previdjela jedan opasniji, aktuelniji i permanentniji društveni problem. S tim u vezi, čini se da moderna politika pojedinih društava, o bilo kom stepenu vlasti da je riječ, već duži vremenski period boluje od istog onog kompleksa od kojeg je bolovao i sam Laj. To je kompleks „efemernosti“. Kompleks koji se može opisati i kao strah od nasljednika, strah od smjene i predaje vlasti/prestola/fotelje, opsesivno čuvanje pozicija koje same po sebi podrazumijevaju nekakvu moć. Lajev kompleks, dakle, predstavlja volju za moć, zarad moći same i volju za vlast, zarad same vlasti. Taj kompleks prisutan je kod onih koji sjedanjem na presto/fotelju preuzimaju moć pozicije, ali svojim sjedanjem poziciju ne čine moćnijom. Moćnijom u onom smislu riječi da će svojim djelima zaslužiti ono što nijedna pozicija sama po sebi ne garantuje: poštovanje i povjerenje onih nad kojima se vlada/posjeduje izvjesna moć.

Kakvim će se, međutim, lukavstvom poslužiti moderni „vladari“ kako bi obezbijedili sopstveno trajanje na nezasluženo prigrabljenim funkcijama i kako bi što duže držali presto pod svojim dupetom? Poslužiće se istim onim trikom kojim se svojevremeno poslužio Laj. Suština tog trika je da se obogalji Edip. Da se potencijalni nasljednik učini kljastim „kako nikada ne bi mogao da stupa sigurnim, punim koracima naprijed“. Da se onaj koji bi mogao da ih svrgne sa vlasti i postavi na mjesto koje im pripada onesposobi za takav čin. Prvobitnom  Laju promaklo je ono što nije njegovoj modernoj inkarnaciji.

Prvobitni Laj zanemario je činjenicu da se sigurni i puni koraci, za koje je želio da onesposobi sina, ne prave nogama. Za razliku od njega, moderni Laj je svojoj djeci obogaljio svijest, a sa tako obogaljenom djecom svako može da se igra kako hoće. Tako su djeca, koja su bila građani Tebe, postala predmet nad kojim se u njoj vlada: Jedne je ubijedio kako je Teba odavno propala i kako sve više beznadežno propada. Kako u njoj ne postoji više ništa vrijedno što bi se moglo spasiti i što bi ih moglo zanimati. Ugasio im je, dakle, svaki oblik nade i vjere u ideju da se za Tebu vrijedi boriti. Tako obogaljene Edipe nema potrebe tjerati. Oni napuštaju svoju Tebu sami, bez ikakvog interesovanja za nju, želeći da je što prije zaborave; Druge, amoralne i beskrupulozne, ali i one najugroženije,  uvjerio je kako je jedini ključ opstanka u Tebi služenje njemu. Ponizno i podvijenog repa kojim se stidljivo maše. Prvima je podario šugave komadiće vlasti, kako bi zadovoljio njihov ego. Drugima, onim najugroženijim, ponudio je buđavo parče hljeba, dovoljno tek toliko da se preživi.

Njihovu pokornost opravdava strah da se i to buđavo parče hljeba ne izgubi. Vezao ih je, dakle, prividnim osjećanjem moći i naličjem egzistencije kako bi mu, zahvalni, za uzvrat pomogli da što brže obogalji ostatak Tebe. Toj preostaloj djeci, najjednostavnije rečeno, zgadio je politiku. Ubijedio ih je kako je ona nešto sa čim uopšte ne bi trebalo da se zamaraju. Kako je svaka politika apriori loša politika i kako se politikom bave samo kriminalci i demagozi. Tako oblikovana svijest u modernoj Tebi omogućila je da se njom lako i dugo vlada. Takva svijest nije samo urušila ideju antičkog polisa u modernoj Tebi, nije samo uskratila njene građane za jednu vrstu znanja i jednu mogućnost djelovanja, već ih je osakatila i za jednu vrstu elementarnog prava. To je, dakle, cilj: kako bi Lajevi vladali što duže neophodno je stvoriti indisponirane, depolitizovane, pacifikovane Edipe, kojim će se Laj intimno gaditi, ali koji neće biti sposobni ni za šta.

Ipak, ne bi trebalo olako zanemariti činjenicu da je vladavina Laja zapravo vladavina pod sfingom. Vladavina pod jednom moćnijom silom kojoj robuju i sam Laj i svi građani Tebe. Ali modernom Laju ne smeta da se i on nekome klanja dokle god ima onih koji će se klanjati njemu. Lajeva vladavina je vladavina pod kojom većini tebanskih građana nikada neće biti dobro, jer Laja građani tebanski na zanimaju. On svoju poziciju ne vidi kao dio jedne zajednice, već kao poziciju koja ga iz te zajednice izdvaja. Laja zanimaju samo beneficije njegove fotelje, ali ne i odgovornosti koje ta fotelja podrazumijeva. Građanima Tebe, međutim, potreban je neko ko je sposoban da nadmudri sfingu. Neko ko može da riješi njenu zagonetku i tako oslobodi Tebu. Taj neko morao bi da bude pametniji od sfinge, a plemenitiji i humaniji od Laja. Neko ko neće bogaljiti svoju djecu, već će im pomagati da postanu intelektualno superiornija. Taj neko morao bi da bude predstavnik časne intelektualne elite koja će braniti interese Tebe i koji će pokazati kako je Teba polis dostojan svakog poštovanja. Kada se neko takav bude pojavio ispred sfinge, sfinga će sama otići.

Da bi se tako nešto uopšte desilo građani Tebe morali bi da zakrpe edipovske rupe u sopstvenoj svijesti jer oni nisu predodređeni da budu nečiji robovi, a Teba ne postoji da bi bila nečija kolonija. Tek kada zalječe kljastost sopstvene svijesti, tek onda će među njima moći da se pojavi moderni Edip kojeg će oni biti kadri da prepoznaju. Tu kljastost zalječiće tako što neće znati samo ono što im neko kaže da treba da znaju i što neće provoditi vrijeme samo onako kako im neko nemeće da ga provode. Međutim, da bi Teba pod modernim Edipom bila srećna, moderni Edip ne bi smjeo da bude potpuno preslikana kopija svog tragičnog mitskog prethodnika. Moderni Edip, zapravo, ne bi smjeo da bude tragičan, a to znači da bi morao da bude bez kompleksa: i bez svog, Edipovog, i bez onog koji je nasljedio od Laja. Takav Edip bio bi primjer jednog vanserijskog spoja vrhunskog morala, vrhunske plemenitosti, vrhunske hrabrosti i vrhunskog znanja. Vanserijskog spoja koji ne strada zbog kljastosti, već tu kljastost prevazilazi i kontinuirano traje produžavajući svoj život kroz svoje nasljednike. Takav Edip bi svaku poziciju na koju dođe učinio moćnijom nego što ona sama po sebi jeste. Tek pod takvim Edipom i sa takvom sviješću stanovništvo bi postavilo nove intelektualne i duhovne kriterijume koji bi život u Tebi učinili ljepšim.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada