Blog

Politički analitičari i ostali jednorozi

Vojislav Savić, Banjaluka

Za razliku od politikologije, koja je definisana naučna cjelina, sa svojim metodama, teorijama, predmetom i istorijom, politička analitika sa kojom se srećemo u javnosti otprilike predstavlja mutirano čedo loših politikologa i masovnih medija. To bi bila nekakva nauka za mase, turbo-folk politikologija, baš tako!

Nezavisni mediji, ako već i postoje, imaju vrlo ograničene domete. Lakomisleni konzumenti medijskih sadržaja radije se priklanjaju onoj grupi popularnih, mejnstrim medija, dok se tek jedan dio preostale grupe aktivnih građana odlučuje da prati i da se obavještava putem nekih drugih, manje poznatih medija. A snažni mediji su uvijek u nečijoj službi. Da li u službi pojedinca, političke partije, finansijske ili neke druge poslovne elite, ali u rijetkim trenucima su u službi građana, ma koliko se u to kleli i ma koliko bi to trebala biti njihova svrha. Jednostavno, tržišna logika nameće takve uslove igre u kojima nema mjesta za novinarsku etiku, službu građanima i slične tričarije. Logika novca je neumoljiva. Međutim, čak i u takvim uslovima nemoguće je razviti snažan medij koji se zasniva na surovoj propagandi. Neophodno je osigurati povjerenje građana, a to je, opet, neizvodivo bez informacija koje su u svojoj osnovi tačne. E tu na scenu stupa ono što se u nauci naziva teorija ‚‚framinga”, odnosno, prenošenje tačnih ili polutačnih informacija, ali kroz postavljanje u adekvatan kontekst, koji će konzumenta medijskog sadržaja navesti da zauzme željeni stav.

Dakle, nije problem da li su informacije tačne ili ne, nego u kojem se kontekstu nalaze. Upravo na tom tragu dolazimo i do ekspanzije takozvanih i samozvanih političkih analitičara i njihove eksploatacije od strane medija, kao još jedan u nizu koraka kojim pokušavaju prigrabiti legitimitet i oreol nekakve ‚‚objektivnosti”. Nesumnjivo je da postoji određeni broj ljudi koji su se školovali da budu politički analitičari, doktorirali i magistrirali na tom polju, međutim ono što imamo priliku da vidimo i čujemo u medijima je daleko od toga. Većina popularnih političkih analitičara uglavnom se nisu školovali da to rade, već za nešto drugo, a u međuvremenu je komentarisanje političkih aktivnosti iskrslo kao nekakvo zanimanje, ili bolje rečeno - aktivnost. U nedostatku kvalitetnijeg izraza, mediji su sagovornike koji su im podobni, i koji po potrebi i na poziv govore ono što njima odgovara, krstili ovim ispražnjenim i sterilnim imenom - politički analitičari. Šta to uopšte predstavlja? Rastavljanje na dijelove društvene stvarnosti? Najnovnije vijesti iz dnevno-političkog života?

Politički analitičar ne bi smio javno govoriti stvari koje se podrazumijevaju, odnosno, ne bi smio govoriti stvari koje bi rekla i baka koja prodaje priglavke na pijaci (njojzi svaka čast) kada bi je neko pitao. Analizirati procese i objašnjavati ih javno podrazumijeva određenu odgovornost. A to ne znači samo to da vi imate dobre namjere, nego i da posjedujete određene kvalifikacije da se bavite tim poslom. Nedavno je izašao komentar u Politici, gdje piše da upravo ti laici koji javno, za potrebe medija, ‚‚analiziraju” nekakve stvari zapravo derogiraju ugled nauke u društvu i čine da ona izgleda jednostavno i da je svakome dostupna. A istina je zapravo drugačija - baviti se naukom znači odricati se mnogih stvari. Znači upornost, istrajnost i iskrenost. Kako god, većina političkih analitičara su, poput kakvih turbo-folk zvijezda, prolazna roba i nisu nikakvi subjekti sami po sebi, oni su oruđe u rukama medijskih kuća i oni će, kada im istekne rok, nečujno otići u istoriju. A nauka je, sa druge strane, dužna da pruži svoj odgovor na ovu pojavu, i da pokuša javnosti predstaviti pravu sliku - kako to naučna analiza zapravo izgleda, i kako se ona primjenjuje u praksi.

Autor je operativni urednik Novog Polisa