Blog

Lijek naš nasušni daj nam danas

Marko Tošović, Višegrad-Novi Sad

Naslov ovog teksta prvobitno je glasio Trgovački fakultet. Potencijalni čitalac bi u tom slučaju mogao da pomisli kako je njegov sadržaj posvećen trgovini papirom zvanim DIPLOMA po principu trampe papir za papir/roba za novac, umjesto zvanje za znanje, kako bi dolikovalo zdravoj društvenoj klimi. Promjena naslova uticala je na reorganizaciju i izbor forme, kao i na stepen komičnosti teksta, jer se on zapravo rađa iz anegdote, odnosno iz par razgovora sa prijateljima i niza šala koje sam zbijao na račun studenata farmacije dok sam stanovao u studentskom domu. Kada malo bolje razmislim, čini mi se da oni te šale nisu baš najbolje razumjeli, budući da se po izlasku iz doma sretnem i na obostrano zadovoljstvo ispričam sa samo dvoje ljudi te struke.

Nastaviću priču jednim apsurdom vezanim za poziv zdravstvenog radnika koji je ujedno bio i najčešća šala upućena „apotekarima“ – farmaceutima, zapravo, ne odgovara da ljudi budu zdravi, jer kada ne bi bilo bolesnih, oni bi, praktično, ostali bez posla. Taj apsurd nameće jedno paradoksalno-ironično pitanje na koje je odgovor, ako se izuzmu paradoks i ironija, potpuno logičan – šta je bilo prije, bolest ili lijek? Ono što je smiješno, ili tužno, u zavisnosti od pojedinca na kog se odnosi ili od ugla posmatranja, jeste činjenica da poslije relativno teškog fakulteta ti ljudi uglavnom rade kao trgovci u apotekama. U čemu je poenta visokog obrazovanja? Da se pored lijekova prodaju klompe, papuče, pelene, kondomi...? Čemu pet godina učenja ako je procenat iskorištenog znanja nakon studija 10%? Znanje koje bi trebalo da posluži kao zdravstveni savjet u njihovom slučaju pretvara se u znanje koje treba da preporuči i proda proizvod.

Čime se studenti farmacije vode kada upisuju fakultet? Neki od njih, malobrojni poput takođe malobrojnih ljekara sa ovim motivom, upisuju farmaciju da bi pomagali ljudima. Takav razlog proizilazi iz humanosti i dobrote, što je lijepo, ali i neznanja (uniformisanog znanja) koje je na fakultetu, u zavisnosti od potencijala pojedinca, moguće još više produbiti, što je ružno. Drugi, mnogobrojni, upisuju farmaciju zbog novca, a u vrijeme kada sam ja birao šta ću da studiram to je bilo jedno od pet najtraženijih zanimanja, što znači i zbog lakšeg zaposlenja. Odgovor farmaceuta na sva moja postavljena pitanja mogao bi da glasi: Ali zašto ne bih uložio pet godina učenja ako ću se nakon tog perioda brzo zaposliti i raditi lak posao za dobru platu? Takav odgovor uopšte nije za osudu, šta više, s obzirom na to u kakvom vremenu živimo potpuno je razumljiv – ljudi moraju da misle od čega će da žive pristojno i kako će lakše do posla, a plata trgovca u apoteci veća je bar tri puta od plate kolege iz nekog butika, pekare, marketa ili tržnog centra. Učenje, dakle, u velikom broju slučajeva više ne predstavlja volju za znanjem, već proces mučenja nakon kojeg se pojedinac može nadati blagoslovu u vidu posla i zarade, te mirne duše zapasti u letargiju. Dobitna kombinacija bila bi spoj zarade i znanja (njegove poštene primjene) koji srazmjerno rastu, pominjem čisto jer ne želim da neko pomisli kako propagiram ideju da je idealno znati i učiti, a posao nemati.

Poenta ovog teksta, međutim, nisu radnici u apotekama već proizvod farmaceutske industrije tako čarobno nazvan LIJEK. Lijek bi trebalo, kako mu samo ime kaže, da liječi ljude od bolesti što bi značilo da nakon konzumiranja istog zaista i ozdravimo. Iz razgovora sa jednim pravim doktorom došao sam do saznanja da je jedini lijek koji zaista ubija „neprijatelja“ u organizmu, a koji proizvodi farmaceutska industrija, antibiotik. To saznanje me je i navelo na ova razmišljanja, a potvrdilo ga je ćutanje farmaceuta kada sam ih zamolio da mi kažu drugi sa istim dejstvom. O čemu se zapravo radi? Smisao lijeka kao i uloge zdravstvenih radnika, bez obzira na humane težnje rijetkih pojedinaca, iznevjereni su u ime profita. Lijekovi, dakle, nisu nešto od čega ćemo ozdraviti, već nešto od čega će nam biti bolje, nešto što će nam pomoći da lakše podnosimo bolest, ali ne i nešto što će nas izliječiti. Kada to imamo u vidu možemo naslutiti da je logika kojom se farmaceutska industrija vodila razmišljajući o mogućnostima maksimalnog profita glasila otprilike ovako – zašto bismo pojedincu prodali lijek jedanput, kada mu taj isti lijek možemo prodati sto puta? Bogate se na tuđoj nesreći nudeći mizernu pomoć u odnosu na onu koju bi, kada uzmemo u obzir napredak nauke, zaista mogli da pruže. Tako farmaceutska industrija pacijenta (bolesnu osobu koju bi trebalo izliječiti) pretvara u potrošača lijekova koji kupujući dati proizvod, od kojeg se magično osjeća bolje, neprestano puni njenu kasu. Drugim riječima, lijek se iz pomoći pretvara u potrebu i postaje, poput hljeba i vode, nasušno sredstvo u životu bolesnog čovjeka koje je, da bi se živjelo normalno, neophodno obezbijediti svaki dan. O tome nam svjedoči podjednak broj apoteka i pekara u nekom mjestu, ulici, kvartu. Prošetajte, recimo, Bulevarom oslobođenja i izbrojte, ne vjerujem da sam omanuo u procjeni. Ako lijekovi zaista liječe zar onda ne bi trebalo da bude manje bolesnih ili je bolest, možda, postala fenomen čijom se kontrolom povećava profit?

Ne znam šta bi na sve ovo rekao Hipokrat... Vjerovatno bi morao da ćuti budući da isti fond finansira industriju oružja i industriju lijekova poručujući da se sa njima nije dobro kačiti. Sada već postaje jasno da investiranje u masovnu proizvodnju ovakvih proizvoda, izraziću se simbolično koristeći njihove simboličke potencijale, nije investiranje u život, već investiranje u smrt, pri čemu ne treba zaboraviti na Fukoovu teoriju o kontroli ljudskog života/globalnoj kontroli, koja kada se prevede na jezik moderne farmacije/ekonomije/trgovine predstavlja kontrolu tržišta koja u ovom slučaju podrazumijeva kontrolu nad životom/smrću potrošača. Po uzoru na Fukoov tekst ta kontrola maksimalno pojednostavljeno izgleda ovako – onome ko kupuje naš proizvod daćemo da živi, a onaj ko ne može da ga priušti može slobodno da umre.

Jedan moj prijatelj koji je bolovao od „neizlječive bolesti“, nakon razgovora koji podsjeća na ovaj tekst, rekao mi je sljedeće: Pa ja odavno znam da mi lijek pomože samo da lakše podnosim svoju bolest i da sa njom duže živim, ali i da pospješuje druge za koje ću kasnije, kad budem stariji, morati da kupujem još lijekova, kao što znam da doktori moraju da ispune normu propisanih recepata bez obzira na broj onih kojima su lijekovi stvarno potrebni i kao što se sjećam afere sa vakcinama kojima ističe rok trajanja... Pa zašto se onda još uvijek klanjaš veličanstvu bijelih mantila, dragi prijatelju, kada većina onih koji su se njima ukrasili ne zaslužuje da ih nosi? Zašto ne pokušaš da se izliječiš na neki drugi način? Za njih ćeš tako postati jeretik koji je prestao da „moli“ za nasušni lijek, ali ne brini, niko te neće progoniti. Neće se primjetiti. Dovoljno je vijernika. Dovoljno je vijernih potrošača. Njihovi glasovi odzvanjaju u ušima onih koji imaju moć da usliše molitve, moć da proizvode.

Moj prijatelj je pročitao ovaj tekst. Nasmijao se. Sada je zdrav. Umrijeće, veli, od starosti, ako ga ne preduhitri neki nesretan slučaj.

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada