Blog

Sastavi, svojstva i staništa

Goran Radonjić, Podgorica

Nedavno je jedan ministar u crnogorskoj vladi održao neobičnu konferenciju za novinare. Ministar je obraćanje, inače puno podataka koji bi trebalo da ilustruju prosperitet, začinio emitovanjem jednog priloga sa TV o jednom osmogodišnjaku. Taj dječak mnogo čita o biljkama, u knjigama i na internetu. Biljke ga, kaže, zanimaju jer imaju „različite sastave, ljekovita i otrovna svojstva i razna staništa“. „Mene to jako zanima da ne mogu da odolim“, kaže taj učenik trećeg razreda koji ističe da uživa na časovima prirode i društva. Naročito se bavi otrovnim biljkama za koje je primijetio da ih mnogi drže u svojim kućama.

Ministar je predstavio dječaka: „ja se nadam da će biti budući...“ – zastanimo za trenutak, i pređimo preko očigledne greške („da će biti budući“). Razmislimo šta bi neko mogao da kaže u situaciji kada javno promoviše jednog vunderkinda, valjda kao primjer sadašnjim i budućim generacijama.

Šta biste poželjeli, odnosno, šta bi trebalo poželjeti nekome ko sa osam godina ne može da odoli da čita o nečemu, i još uživa u školi? To je prilika da zamislimo idealno društvo u kome bi svako bio u prilici da razvije svoje sposobnosti, da ostvari svoje snove. U misli dolaze razni drugi dječaci, od Mocarta do Tesle, koji su počeli, sa fanatizmom koji nekim ljudima može izgledati čudno, da se posvećuju nečemu što pripada nauci, umjetnosti. Šta bi taj dječak koji više od svega voli da čita o biljkama trebalo da postane u tom idealnom društvu? Pomišljam na ljude poput Čarlsa Darvina, Gregora Mendela, Josifa Pančića, na nobelovce, na Akademiju, na Univerzitet, na istraživanja, otkrića. To je, očigledno, prilika da se svi podsjetimo temeljnih ljudskih vrijednosti, ili da ih naučimo po prvi put. Ako neko pritom pokuša da za sebe stekne neki politički plusić, nije neka šteta, zar ne? Afirmisaće jedan moral, inspirisaće i druge da teže boljem, da napreduju, pokazaće kakvo društvo želi da stvori.

I, šta se ministar, i sam profesor na jednom univerzitetu, nada da će dječak postati („biti budući“)? „Ministar poljoprivrede, ili možda komesar za poljoprivredu Evropske unije, ali, u svakom slučaju, čini mi se da će on biti dobar stručnjak u oblasti poljoprivrede, možda dobar poljoprivredni proizvođač.“ Tako veli ministar.

Eto, dakle, sistema vrijednosti, eto slike najboljeg od svih svjetova, ne onog Lajbnicovog, pa čak ne ni onog iz komunističke utopije, nego nekog, reklo bi se, mlakog svijeta koji nas neosjetno osvaja. U tom svijetu vrhunac postignuća i razvoja jednog talenta jeste da se postane – ministar poljoprivrede, dakle nasljednik samog ministra, koji, uzgred budi rečeno, nema iza sebe nikakav epohalan naučni rezultat, a ni bilo koji drugi, i dokopao se pozicija po sasvim drugim kriterijumima. Taj ministarski položaj nudi nam se, dakle, kao ideal ljudskog bitisanja, ideal teško ali ipak dostižan, iza koga postoji samo još jedan, za sada dalek ideal, ali čiji nas sjaj može nadahnuti na još veće napore, položaj komesara u EU.

Dječak, dok ga ministar drži u naručju nakon predstavljanja, otkriva i svoj plan: „kad odrastem, radiću u narodnoj medicini da pomažem ljudima da ozdrave“.

Nastup tog dječaka, sa svim što ga je pratilo, na simboličan je način pokazao sve što ne valja u sadašnjici. Srećom, daje i nadu. Na jednoj strani je mnogo biljaka, koje imaju razna staništa, a mnogi ih ljudi čak gaje u svojim kućama, a da ni ne slute da ih njihov otrov razjeda i prijeti da ih pretvori, malo po malo, u nešto što je daleko od svake ljudskosti. Na drugoj strani su oni koji imaju strast kojoj ne mogu da odole, a ta strast ima i svoj cilj: pomaganje ljudima da ozdrave. Nadam se da će dječak, na časovima ili sam, vidjeti da otrovnih i ljekovitih biljaka nema jedino u prirodi: one, sa sličnim sastavom i svojstvima, nalaze stanište i u društvu. I nadam se da će sa istom strašću i sa istim ciljem nastaviti da napreduje, bez obzira na iskušenja.

U vezi sa svim tim: Jesmo li prestali da razlikujemo otrovne od ljekovitih biljaka? Da li imamo nešto, slično tom dječaku, čemu ne možemo da odolimo, ili smo na to, u zagrljaju cinizma, zaboravili? Najzad, jednako važno, težimo li, kao taj dječak, da pomognemo nekome da ozdravi?

Autor je docent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću