Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Agora

Kako za jedno veče pretvoriti liberalnog hipstera u kapitalističkog tiranina

Pol Mejson, The Guardian

Izbor je bio neumitan: otpustiti trećinu naše radne snage ili njihove plate smanjiti za trećinu. Nakon kratkog sastanka odbora smanjili smo im plate, sigurni da će moći da prežive i da će se, uz nešto nagovaranja, vratiti u našu fabriku odeće u Šenženu nakon svog dvonedeljnog odmora. Samo, to je bio tek početak. U predstavi Zoi Svendsen “World Factory u pozorištu  Young Vic (London), publika postaje telo koje odlučuje. Šesnaest timova sedi oko fabričkih stolova igrajući pažljivo osmišljenu igru koja od njih zahteva da upravljaju fabrikom odeće u Kini. Kako se ophoditi prema problematičnoj osobi?  Kako zavarati kupce maloprodajnih etičkih brendova? Šta raditi u vezi sa uvek prisutnim problemom klijenata koji ne plaćaju? Budući da je izbor imao samo dve opcije, nije uvek bio prijatan. Ali ono što me je zapanjilo – i što je začudilo pozorište – jeste sposobnost savršeno pristojnih, liberalnih hipstera sa južne obale Londona da postanu nemilosrdni kapitalisti kada sede za stolom u sali za sastanke.

Taj klasičan problem predstavljen kao igra  je nešto sa čime se suočavju svi menadžeri: kratkoročni ciljevi, koji sa sobom povlače i protok novca, protiv dugoročnog izazova podržavanja radne snage i baze klijenata. Uprkos činjenici da je razglas treštao, na engleskom i kineskom: “vaša radna snaga je vaša imovina od vitalnog značaja”, naši okupljeni mladi profesionalci su u više navrata morali biti zamoljeni da ih ne tertiraju kao šljam. Budući da to pozorište čuva podatke o svakoj odluci svakog tima, tokom svake predstave, znao sam da nismo bili sami. Dijagram sakupljenih podataka otkrivao je da svaka publika, svake  noći,  menja smer kretanja prema novcu udaljavajući se od etike. 

Svendsenova je istakla: “Većina ljudi kojima je data mogućnost izbora da povise plate nisu to učinili,  smanjili su ih. Na tom stablu odluke postoji jedan sled poteza koji bi se prikazao samo ukoliko bi ljudi sledili izrazito etičke reakcije, ali vrlo malo njih je dotle stiglo. Ono što smo shvatili je da  nije samo motiv profita već i razboritost, potreba da se preživi po svaku cenu, ono što nagoni ljude u toj igri da slede više kapitalističke puteve.’’ Ukratko, mnogi ljudi nemaju pojma o tome šta zapravo znači upravljati biznisom u 21. veku. Naravno, dobavljači – od Istočne Anglije do Šangaja – trudiće se da slome vaše etičke kodove; ali većina tih gigantskih firmi i njihova odanost dobrim običajima, i održivom razvoju jeste stvarna.  I, da, novac jeste veoma bitan. Ali, pravi poslovi će trpeti gubitke, zapadati u dugove i plaćati radnike da besposličare u cilju da se očuva vitalnost tih dugoročnih veza u jednoj globalizovanoj ekonomiji.

Zašto su mnogi pristojni ljudi, kada je od njih zatraženo da se pretvaraju da su izvršni direktori, postali savršeni primeri tiranina? Delimičan odgovor je: kapitalizam nas podvrgava ekonomskoj racionalnosti. Prisiljava nas da sami sebe posmatramo kao generatore novčanog toka, centre profita ili aktivu koja donosi kamatu.  Ipak, ta zamisao je uvek u sukobu sa nečim drugim: neekonomskim prioritetima ljudskih bića, i potrebom da se očuva životna sredina. Iako je “World Factory’’, kao predstava, osmišljena tako da nam ukaže na paralele između Mančestera 19. veka i Kine 21. veka, ona suptilno ističe i ono što je drugačije.

U stvarnosti, vlasnik jedne kineske fabrike odeće beznadežno smišlja strategije protiv nečeg sofisticiranijeg nego što je kompjuter iz pozorišta Young Vic: jednog inteligentnog stroja  sačinjenog od smartfona miliona radnika migranata koji se, na svojim pauzama za ručak, digitalno priključuju na lokalne mreže da bi otkrili dnevnice i bolje prilike na nekom drugom mestu. Taj vlasnik fabrike takođe se bori i protiv mušterija uz armiju popustljivih službenih lica rutinski maltretiranih od strane skrivenih kamera nevladinih organizacija. Celokupna svrha ovog sistema propisa - odozgo i odozdo – jeste da se osujete  kratkoročne odluke pojedinačnih kapitalista, koji uništavaju humane i prirodne resurse neophodne za funkcionisanje. Kapitalizam ne čine samo sebične odluke miliona ljudi. Njega čine te odluke najpre prosejane kroz filter  najvažnijih propisa. Kapitalizam je, kao što su shvatili društveni teorietičari 20’og veka, način regulacije, a ne samo proizvodnje.

Štaviše, kapitalizam nas obmanjuje okrutnim ideološkim trikom. Doima se kao jedan spontani organizam, koga neznatno iritiraju vlada i propisi (i želja kineskih migranata da jedanput godišnje posete svoje porodice). A zapravo mu ta ista država treba da bi je stvarao i iz dana u dan menjao. Banke stvaraju novac zato što im država dodeljuje pravo na to.  Zašto ta država na prepad upada u kuće drugorazrednih dilera droge, i pritom poziva na razgovor izvršne direktore banaka čiji zaposleni čine pronevere od više miliona funti da bi ih strogo prozivala preko ovala sa Waitrose sendvičima? Odgovor je: zato što neke kompanije imaju status ograničene odgovornosti osmišljen od strane parlamenta 1885. godine, nakon političke borbe.

Naša fasciniranost snagama tržišta čini nas slepima za činjenicu da kapitalizam – kao postojeće stanje - jeste jedan set uslova postavljenih i održavanih od strane država. U današnje vreme opterećen je strateškim problemima: prezaduženost, podprosečni rast i niska stopa proizvodnje, i ne može da razuzda pravi potencijal informatičko-tehnološke revolucije jer ne može ni da zamisli kako bi se nosio sa milionima ljudi koji bi izgubili svoje poslove. Kompjuter koji upravlja sistemom podataka u predstavi Svendsenove lako bi mogao da upravlja jednom robotskom fabrikom odeće. U tome je paradoks. Ali, da bi se dogodila treća industrijska revolucija potrebno je nešto što jedan šef fabrike ne može da uradi: preuređenje kapitalizma u nešto bolje. Možda bi sledeća pozorišna igra o radu i eksploataciji mogla da modelira odluke vlada, lobista i sudija, a ne nesretnih menadžera.

 

Izvor: The Guardian     Prevod: Ružica Šegrt

 

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari