Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Dosije

Pobuna masa

Hose Ortega i Gaset

Ima jedan događaj koji je – dobar ili loš – najvažnija stvar u evropskom javnom životu današnjice. To je dolazak masa do potpune društvene moći (vlasti). Pošto po svojoj suštini mase niti smeju niti mogu da upravljaju vlastitim postojanjem, a još manje da vladaju društvom, to znači da je Evropa danas zapala u najtežu krizu koja može zadesiti narode, nacije i kulturu. Takva kriza nije samo jednom nastupila tokom istorije. Poznati su njen izgled i posledice koje sobom nosi. Poznato je i njeno ime. Zove se – pobuna masa. Da bi sve bilo razumljivije, treba pre svega izbeći pripisivanje isključivo političkog smisla rečima "pobuna", "mase", "društvena vlast". Javni život nije samo politički, nego je ujedno, i čak pre toga, duhovni, moralni, ekonomski, religiozni: uključuje sve kolektivne običaje, pa čak i kako se odeva i kako se uživa.

Možda je najbolji način približavanja ovoj istorijskoj pojavi osloniti se na vizuelno iskustvo, podvlačeći onu odliku našeg doba koja je vidljiva i svima očigledna. Lako uočljivu, mada ne i jednostavno podložnu analizi, tu bih pojavu nazvao nagomilavanjem, pojavom "punog". Gradovi su puni ljudi. Kuće – prepune stanara. Hoteli – prepuni gostiju. Vozovi su puni putnika, kafane posetilaca, šetališta šetača. Čekaonice glasovitih lekara krcate su bolesnicima. Poprišta priredbi – sem ako te priredbe nisu zastarele – prepuna gledalaca. Na plažama tušta i tma kupača. Ono što ranije nije bio čest problem počinje to da bude i to gotovo neprekidno: naći mesto. I ništa pride! Postoji li jednostavnija, očiglednija i postojanija činjenica današnjeg života? Produbimo li barem malo to, na prvi pogled, banalno zapažanje, iznenadiće nas kako iz njega neočekivano pokulja bogati mlaz pri kojem se bela dnevna svetlost, svetlost ovog našeg današnjeg dana, rastače na čitav spektar raskošnih boja.

Šta, dakle, vidimo i šta nas toliko zaprepašćuje? Vidimo gomilu. Ona je prisvojila mesta i naprave civilizacijom stvorene. Tek što malo promozgamo, kad nas iznenadi vlastito čuđenje. Pa šta – zar to nije ideal? Pozorište ima sedišta da se na njima sedi; dakle, da dvorana bude ispunjena. Isto je i sa sedištima u vozovima i sa sobama u hotelima. Nesumnjivo je tako. Sasvim je izvesno, međutim, da najčešće nijedna od tih ustanova ili prevoznih sredstava nisu bili prepuni, a sada su krcati. Povrh toga, napolju čeka sve nestrpljivija gomila što žudi da ih takođe koristi. Premda je ova činjenica koliko logična toliko prirodna, sasvim je jasno da se ranije nije događala. Tako je došlo do te promene, novine, koja barem u prvi mah opravdava naše iznenađenje.

Začuditi se, iznenaditi se jeste početak razumevanja. To je sport i luksuz svojstven intelektualcu. Zato je njegov zaštitni znak pogled na svet očima razrogačenim od čuđenja. Sve je na ovom svetu za raširene zenice čudesno i neobično. Strana kakvom fudbaleru, ta zatravljenost je užitak što intelektualca vodi po svetu, večno omamljenog vizijama. Čuđenje je njegova osnovna odlika. Zato su još u antici Minervi pridodali sovu, pticu večito razrogačenih očiju.

Nagomilavanje, punoća, ne beše nekada tako česta pojava. Zašto je tako učestala danas? Činioci tog mnoštva ipak nisu iznikli ni iz čega. Pre petnaest godina živeo je približno isti broj ljudi kao i danas. Beše sasvim prirodno da je taj broj posle rata opao. A tu, međutim, nailazimo na prvo značajno zapažanje. Pojedinci koji čine ova mnoštva postojali su i ranije, ali ne kao mnoštvo. Rasejani širom sveta, u malim grupama ili kao usamljenici, živeli su za sebe, asocijalno, podalje od drugih ljudi. Svako od njih – pojedinac ili nevelika skupina – imao je neko, možda vlastito mesto u prirodi, na selu, u gradu, u četvrti velegrada. Danas ih, međutim, srećemo u gomilama: na sve strane vidimo samo mnoštva ljudi. Na sve strane? Ne. Biće da ih vidimo na najboljim mestima koje je oblikovala profinjena ljudska kultura, prethodno namenjenim isključivo malim grupama, jednom rečju i konačno – eliti. Iznenada je svetina postala vidljiva. Gomila je zauzela najbolja mesta u društvu. Ako je ranije i postojala, bila je nezapažena, na dnu društvene lestvice. Danas se pomerila naviše i postala glavni lik. Nema više pravih protagonista: tu je samo hor.

Pojam gomile, mnoštva, kvantitativan je i vizuelan. Prevedimo ga bez ikakvih promena u sociološku terminologiju. Tada se srećemo s pojmom društvene mase. Društvo je uvek dinamičko jedinstvo dvaju činilaca: manjine i mase. Manjine sačinjavaju pojedinci ili grupe koje se posebno ističu. Masa je zbir pojedinaca koji nisu naročito istaknuti. Pod masom se, dakle, ne podrazumeva samo, ni prvenstveno, "radnička masa". Masa je "prosečan čovek". Na taj način se ono što beše puki kvantitet pretvara u kvalitativnu odrednicu: mnoštvo. To je zajednička odlika, to je društveno siroče, onoliko čovek koliko se ne razlikuje od drugih ljudi, već u sebi samo ponavlja tip toga roda. Šta smo dobili tim prerastanjem kvantiteta u kvalitet? Vrlo jednostavno: shvatili smo tako genezu gomile. Jer sasvim je očigledno i svima po sebi jasno da normalno stvaranje jednog mnoštva pretpostavlja podudarnost želja, ideja i načina života pojedinaca koji ga sačinjavaju. Može se reći da se to dešava u svim društvenim grupacijama, koliko god probrane bile. To je, doduše, istina, ali postoji i bitna razlika.

U grupama koje po suštini nisu gomila, a još manje masa, efektivnu podudarnost njihovih pripadnika čine neka želja, ideja ili ideal koji po sebi isključuju većinu. Da bi nastala manjina – elita – svaki njen član mora da se od mnoštva izdvoji iz posebnihrazloga i to relativno individualnih. Tek naknadno dolazi do podudaranja koje ga ujedinjuje u elitu sa drugim članovima; to podudaranje je sekundarno, tek posle časa u kojem se svaki član elite već bio izdvojio od mase. Njihova podudarnost je da se ne podudaraju s većinom. Ponekad je taj izdvajajući karakter skupa očit: tako se, na primer, izvesne grupe Engleza nazivaju "nonkonformistima" samo zato što se slažu da se ne slažu s nedoglednom masom; to udruživanje manjine da bi se što više odvojila od većine uvek se podrazumeva pri stvaranju bilo kakve elite. Govoreći o vrlo oskudnom broju slušalaca jednog valjanog muzičara, Malarme je zgodno primetio da je ta publika već samim svojim prisustvom izražajno podvukla odsustvo mnoštva na koncertu.

Strogo uzev, masa se može definisati kao psihološka činjenica i nije nužno da se čeka na pojavu pojedinca u mnoštvu za njegovo određenje kao pripadnika mase; kad je pred nama jedan jedini čovek, možemo tačno znati da li je on masa ili nije. Masa je sve ono što se po sebi ne procenjuje – bilo po dobru ili po zlu – iz posebnih razloga, već se oseća "kao čitav svet" i pri tom je lišeno bilo kakve nelagodnosti, nego se, naprotiv, sasvim dobro oseća istovetno sa svima ostalima. Zamislite čoveka, skromnog čoveka, koji pokuša da utvrdi vlastitu vrednost i, pitajući se ima li kakvog posebnog dara, konačno zaključi da ne poseduje nikakve izuzetne odlike. Takav čovek sebe doživljava kao mediokriteta, kao jednostavno biće, slabo nadareno za bilo šta, ali se nikako ne oseća "masom".

Kad se govori o "odabranim manjinama", uobičajena zloba pretumba smisao tog izraza i pravi se da ne zna kako čovek elite nije tek tako uobraženo biće što veruje da je iznad ostalih, već stvor koji od sebe traži više nego drugi čak i kad mu ne polazi za rukom da ostvari sebi postavljene više ciljeve. Najradikalnija podela svekolikog čovečanstva nesumnjivo je ona na dve klase spodoba: na one koji od sebe zahtevaju mnogo, pa na pleća tovare i teškoće i obaveze, i na one koji od sebe ne traže ništa posebno; za ove poslednje živeti znači u svakom trenu biti ono što već jesu – bez ikakvog napora da sebe usavrše, oni se prepuštaju matici života kao plovak vodenoj struji. To me podseća na ortodoksni budizam koji se sastoji iz dve različite vere: jedne – vrlo stroge i složene; druge – pristupačnije i površnije. Prva je Mahajana – "velika kola" ili "velika brazda" – a druga Hinajana – "mala kola" ili "mali put". Odlučujuće je na koji od tih puteva čovek navrati svoj život, na put najviših zahteva ili na onaj drugi, minimalistički.

Podela društva na masu i elitu nije, dakle, podela na društvene klase, već na klase ljudi, pa se stoga ne može izjednačavati s hijerarhijom viših i nižih društvenih staleža. Jasno je da će se u višim staležima, kad to odista postanu, i dok to odista budu bili, naći verovatnije ljudi koji prihvataju "velika kola", dok su niži staleži redovito sačinjeni od osrednjih pojedinaca bez izuzetnih vrlina. Ali, strogo uzev, u svakom društvenom staležu se može naići na masu i na pravu elitu. Kao što ćemo se uveriti, za naše vreme je karakteristično da preovladava masa i prosečnost čak i u, po tradiciji, probranim grupacijama. Postepeni napredak nekvalifikovanih pseudointelektualaca, i neprepoznatljivih i diskvalifikovanih samim kvalitetom njihovog duha, može se primetiti u duhovnom životu koji po suštini zahteva i pretpostavlja kvalitativno razlučenje. Isto se zbiva u preživelim skupinama muškog i ženskog "plemstva". Tome nasuprot, danas neretko možemo sresti među radnicima, što ranije behu najčistiji primer onog što nazivamo "masom", izuzetno disciplinovane duhove u najboljem smislu te reči.

U društvu, dakle, postoje radnje, aktivnosti i najrazličitije funkcije koje – po vlastitoj prirodi posebne – traže nadarenost takođe posebnih izvršilaca. Takvi su primeri izvesnog zadovoljstva umetničke prirode, ili neki položaji u vladi, ili prosuđivanje o političkim prilikama. Te posebne delatnosti su nekad pripadale kvalifikovanim elitama – ili barem onima koji su verovali da su za to kvalifikovani. Masa nije nastojala da se u njih meša: shvatala je da bi za takvo uplitanje nužno morala da stekne tu posebnu obdarenost i da prestane da bude masa. Poznavala je svoju ulogu u jednoj zdravoj društvenoj dinamici.

Ako se sad vratimo u početku nagoveštenim činjenicama, nepogrešivo će nam najaviti promene stava mase. Izgleda da sve govori u prilog rešenosti mase da se progura u prvi red društvene stvarnosti i da zauzme najbolja mesta, da preuzme najpodesnija sredstva i da se naslađuje užicima koji nekad behu povlastica retkih. Očito je, na primer, da javna zdanja nisu bila zamišljena da služe mnoštvu; to se vidi već po njihovim malim dimenzijama. Gomila ipak u njih stalno pritiče. Pokazuje očima i jezikom tu novu činjenicu: kako masa, ne prestajući to da bude, smenjuje elitu.

Verujem da niko neće jadikovati što danas ljudi više uživaju nego ranije, jer za to imaju više želje i više sredstava. Zlo je što se ta rešenost mase da preuzme aktivnosti svojstvene eliti ne pokazuje samo na planu uživanja, već je jedan opšti manir vremena. Zato smatram – najavljujući unapred ono što ćemo kasnije videti – da političke novotarije poslednjih godina ne znače ništa drugo do političke dominacije masa. Stara demokratija je živela razvodnjena popriličnom količinom liberalizma i oduševljenja zakonima. Služeći tim načelima, pojedinac bi se obavezivao da u sebi održava jednu strogu disciplinu. Pod okriljem liberalizma i sudske norme, manjine su mogle da deluju i da žive. Demokratija i zakon, legalna konvivencija, behu sinonimi.

Danas smo svedoci jedne prekomerne demokratije u kojoj masa deluje neposredno bez zakona, materijalnim pritiscima, namećući vlastite težnje i ukus. Pogrešno je nove prilike protumačiti tvrdnjom da se masa umorila od politike i da je vođenje politike poverila određenim pojedincima. Upravo protivno. Tako nešto se ranije zbivalo, to je bila liberalna demokratija. Masa je tada smatrala da se, na kraju krajeva, elita političara, uz sve grehe i mane, nešto bolje nego ona razumevala u javne poslove. Nasuprot tome, danas masa veruje da ima puno pravo da nametne i ozakoni svoja kafanska naklapanja. Sumnjam da je u nekom dobu tokom istorije svetina tako neposredno uspevala da vlada kao u naše doba. Upravo zato govorim o preteranoj demokratiji (hiperdemokratiji).

Isto se zbiva i na drugim planovima, osobito na intelektualnom. Možda i grešim; ali kad pisac sebi zada temu koju je dugo osmišljavao i proučavao, mora misliti da prosečni čitalac – inače nevičan toj konkretnoj temi – ne čita zato da nešto nauči, već da pisca kritikuje ako se tekst ne podudara s frazama kojih je prepuna njegova glava. Kad bi se pojedinci koji čine masu smatrali osobito darovitim, ovde bismo imali samo slučaj lične zablude, a ne sociološki poremećaj. Danas je osobeno da prost čovek,mada prepoznaje u sebi prostotu i prosečnostdrsko ističe vlastito pravo na prosečnost i prostotu i posvuda ih nameće. Što bi rekli u Severnoj Americi: nepristojno je razlikovati se! Masa uništava sve što je od nje različito, što je osobeno, jedinstveno, kvalifikovano i odabrano. Ko god nije kao svi ostali, ko ne misli kao svi drugi, u opasnosti je da bude eliminisan. A jasno je, taj "čitav svet" nikako nije baš "čitav svet". Nekada je normalno bilo da "čitav svet" obuhvata složeno jedinstvo mase i posebnih, specijalizovanih manjina. Sada je "čitav svet" samo i isključivo masa.

 

Odlomak iz knjige "Pobuna masa" Hose Ortege i Gaseta, izdavač: Gradac

Izvor: Vreme    Fotografije: The Athenaeum

 

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link) 

 

Tagovi

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari