Dosije

Karlo Kolodi i geopolitika

Predrag Živković, Nikšić

Džamala, Džamala, kad bi samo znala...

Oslobodićemo se negativnog prizvuka ovog naslova i odagnati sumnju čitaoca i reći, da nije riječ o stihovima današnjih ikona pop kulture, već o onom što se duže vrijeme servira svjetskoj javnosti, a sažeto je u jednoj riječi – geopolitika. Svjesni rizika i ozbiljnosti koju ova naučna disciplina zahtijeva, drznućemo se da njen diskurs predstavimo i u onoj sferi, koja je naizgled beznačajna, ali zbog višeslojnog naboja, jasno oslikava veliku šahovsku tablu današnjih hegemona. Riječ je o medijskoj sferi, kao proklamaciji i instrumentu zapadne imperije. Ovu tezu u nastavku teksta nećemo amnestirati, već ćemo je predstaviti kao ideološku propedevtiku, koja je spremala teren za jedan dinamičniji zvuk, koji je nosio sa sobom neoliberalni kapitalizam.

Džamala, Džamala, kad bi samo znala...

Koja je veza između Džamale i geopolitike? Krenimo redom. Pobjednica ovogodišnje pjesme „Evrovizije“, ukrajinska predstavnica Džamala, pokušala je da otrgne od zaborava sjećanje na progon Tatara sa Krima 1944, godine, odnosno, pokušaj je stigmatizacije Rusije zbog „aneksije“ Krima tokom 2014, godine. Ispostaviće se, ideološkim čitanjem evropskog „podsmjeha“, da je riječ o investiranju „provjerenih fondova“, čiji je cilj difamiranje onih koji se ne povinuju porukama mondijalizma. Više je nego očigledno, da je „Evrovizija“ morala da suzbije slojevitu temu „Dana pobjede nad fašizmom“, koja je nedavno održana u Moksvi. Naravno, nije riječ samo o osporavanju vojnog arsenala jednog imperijalnog takmaca, već i u pokušaju medijskog uzrastanja onih ataka, koji žele da zaboravom liječe istorijska štiva o profilisanim pobjednicima, koji su zauzdali nalete fašističke ideologije. Zahvaljujući mantri o totalitarnom režimu J. V. Staljina, te „uzgajanoj medijskoj publici“ i „korumpiranoj pomoći“ salonskih intelektualaca i, zarazne idolatrije nevladinih organizacija, koje u prvom iskoraku svojih reklamnih misaonih kaskanja, ne odaju ništa više, sem toga, da su istureni kerberi jedne totalitarne svijesti odjevene u demokratsko ruho, stvorena je atmosfera koja kanališe uvjerenje u saučesništvo istorijskih i kulturnih heroja u službi fašističkih režima.

Da li je potrebno da uputimo izvinjenje zbog ove filipike, jer moramo prihvatiti i druge verzije mišljenja? Šta je suština tog drugog mišljenje? Da li ideologija atlantizma? Rizik je prevelik, jer šavovi tolerancije ne trpe moderne ketmane! U svijetlu ovog opisa, usijava se tvrdnja da ti ketmani ne predstavljaju ništa više sem lociranih diletanata. U pokušaju da vas uvjere u napredak zapadnog svijeta, obično angažuju one populističke teme, koje održavaju uvjerenje o dugoj tradiciji liberalne misli koja krasi zapadna društva, a što obezbijeđuje raspoloživ izvor istog tog uvjerenja, da insistiranje i prihvatanje te sugerisane matrice, neminovno dovodi do srećnog epiloga – progresa. Međutim, ispostavilo se, posebno u smiraju dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka, da su postsocijalistička društva, bježeći od svog istorijskog usnuća, a u želji da se bude u novoj posteljici kapitalističkog sistema, po sniženoj cijeni rasprodali svoje ideale, tradiciju, zarad učešća u svijetu simulakruma. U tom globalnom pozorištu, koje boluje od sinkretizma, gdje se redovno izvode komadi posvećeni geopolitičkoj arhitekturi postmodernog svijeta, sva društva koja prisustvuju tim zapadnim narativima, bivaju potencijalne žrtve ribara ljudskih duša!  Ili prevedeno na jezik geopolitike, svi prisustvujemo i učestvujemo u predstavama postmodernog lutkarstva.

Ko su Karlo Kolodi, lutkar Đepeto i Pinokio?[1] Karla  Kolodija, predstavljaju svi oni tvorci ideologije otvorenog društva, čije medijske ekspoziture na ovim prostorima dosledno i revnosno prenose programska štiva njihovih tvoraca. Vođeni aktiviranom filozofijom Karla Popera, neki od njih (locirajte njihova imena u plasiranju afere „panamski dokumenti“) već duže vrijeme serviraju svjetskoj javnosti, posebno postsocijalističkim državama, higijenu duše, koja mora biti oslobođena tradicionalnog etosa, čak i hostilno nastrojene prema svim religijskim ubjeđenjima, jer otvoreno društvo računa na ogoljenu ličnost, koja zaboravlja na svoj metajezik. Ocrtane granice Poperove teorije saznanja, manifestuju se u domenu političke teorije i jedne naviknutosti društvenog miljea na tehnicistički diskurs. Tako dobijamo postmodernog narcisa. Teoretsku investiciju u ovu epistolu, daje i Bodrijarovo viđenje već čuvenog Narcisa, koji po njemu nije fasciniran sopstvenim odrazom kao savršenim erogenim identitetom, nego situacija ukidanja perspektive Drugog. „Nagnut nad vrelom, narcis gasi žeđ: njegova slika nije više 'druga', već je njegova vlastita površina koja ga apsorbuje, koja ga zavodi, slika kojoj on može da se približi ali bez mogućnosti da pređe s one strane, zato što više ne postoji s one strane, kao što više ne postoji refleksivna distanca između njega i slike. Ogledalo vode nije površina koja reflektuje, nego površina koja apsorbuje.“[2] A postmoderni pojedinac, više ne smije biti povrjedljivi narcis. Njegov identitet sada mora biti podvučen euforičnim uživanjem u svakodnevnim taktovima potrošačke kulture.

Današnji pojedinac biva izgnan iz svoje identitetske orbite. Dodajmo, kada svjetski lutkari unište dušu jednog naroda, naravno, shvaćene kao njegovo identitesko prepoznavanje, ne ostaje ništa drugo, nego da se povinuju Đepetu, odnosno zapadnim ambasadama i tržišnoj Prokrustovoj posteljici, koja ih s nestrpljenjem čeka. Ima li mjesta u ovoj priči i za Pinokia? Naravno da ima! Ko je Pinokio? „A kakav je bio taj drveni lutak Pinokio? Odeća mu je bila od papira, kapa od hleba (!?), a cipele od drveta. Elem, Pinokio je celog života sanjao da bude pravi dečak, čovek od krvi i mesa. Ali, bio je 'sklon laganju', i čim bi nešto slagao, nos bi mu porastao! Dobro, nos bi mu porastao i 'kada bi doživeo  neki stres'. A u stres bi, najčešće zapadao kada bi ga uhvatili da je nešto masno – slagao! Da mnogo ne okolišamo: Pinokio je bio jedno 'mrsko derište' i dozlaboga 'sebična osoba', takvi, to znamo, najviše – lažu, pa i kradu!“[3] Zar današnji vlastodršci, ne samo iz regiona, nego i šire, ne sanjaju da budu, bar jednom priznati od strane zapadnih ambasada i da bar jednom opravdaju ulogu i životni poziv za koji su se odlučili? Zar današnji vlastodršci, nisu skloni predizbornom laganju, samo što stres ne dožive oni, nego ubogi narod koji ih slijepo slijedi. Zar ti isti vlastodršci nisu, dozlaboga sebična i to istom ubogom narodu, mrska derišta!?

Alen de Benoa je na najbolji način ukazao na gipkost liberalizma da na sofisticiran i pritajen način preuzme one module represalija koje su postojale u totalitarnim režimima. Opis zaslužuje da bude naveden. „Zaključujemo također da u liberalnim društvima normalizacija nije nestala, već je samo promijenila oblik. Cenzura nametnuta trgovinom zamijenila je političku cenzuru. Disidente se više ne deportira i ne ubija, već marginalizira i drži po strani, ili ih se ušutkava. Publicitet je zamijenio promidžbu, a konformizam dobiva oblik jednoumlja. 'Izjednačavanje uvjeta', glede čega se Tocqueville bojao da ne izazove despotizam, mehanički rađa standardizaciju ukusa, osjećaja i ponašanja.“[4]Takva koncepcija, omogućila je liberalno-demokratskim društvima da svoja ideološka zdanja temelje na tehnološkom totalitarizmu, koje ističe i Alen de Benoa. Jasno je, da je ovaj totalitarizam izrastao iz raciocentričke filozofije, koja je dala legitimitet planetarnoj dehumanizaciji.

Tako autor zastupa sledeći rakurs: „ 'Totalitarni svijet tehnološke racionalnosti posljednje je utjelovljenje ideje razuma', tvrdio je već Herbert Marcuse. U svojoj posljednjoj knjizi Ernst Nolte ne ustručava se označiti obrise 'totalitarnog liberalizma'. Rasprava prema kojoj bi dakle liberalizam trebao bio apsolutna suprotnost totalitarizmu, može se osporiti. Konačno, kao što kaže Augusto Del Noce, pad komunističkog sustava dokazuje samo da je liberalni Zapad bio sposobniji za ostvarenje komunističkog ideala. Svršetkom komunizma, liberalizam je izubio svoga najboljeg 'zagovornika'. Liberalizam danas nastoji kapitalizirati sjećanjem na totalitarne režime kako bi se sam predstavio kao jedini dostojan, tj. jedini mogući sustav, i kako bi na taj način izvukao korist iz suprotnosti, tj. kada se njemu spočitavaju njegovi vlastiti nedostaci... Danas se ta kritika i pozivanje na totalitarizam instrumentalizira, kako bi se prihvatio liberalizam i svaka trgovačka štetnost.“[5]

Slobodan Reljić će upozoriti da: „Propaganda po svojoj prirodi nosi negaciju demokratije. Demokratija računa sa postojanjem pojedinca, građanina, osobe koja misli svojom glavom, i nastoji da se u ravnopravnim odnosima nametne drugimna; propaganda stvara što veću gomilu, 'usamljenu gomilu', računa na pojedinca koga treba voditi kao slepca... Reč demokratija postaje parola koja ne može da utiče na ponašanje čovjeka. Ta forma demokratije ekskomunicira one koji bi nastojali misliti svojom glavom i regrutuje u prve redove jurišnike i neupitane zaštitnike demokratskog sistema i vernike njene 'velike poruke'.“[6]Jasno je da današnja ideologija otvorenog društva ne može više da odbrani svoju teorijsku uposlenost, zbog iscrpjelih „zaliha društvenog ugovora“.

Na kraju, poruke „Evrovizije“, predočene su još odavno u „geopolitičkoj Bibliji“ Zbignjeva Bžežinskog u Velikoj šahovskoj tabli, gdje je ideolog američkog postmodernog svijeta i vojne doktrine, nedvosmisleno ukazivao na tezu da je – Rusija sa Ukrajinom imperija, a bez nje je mnogo ranjiva! Prema tome: Džamala, Džamala, kad bi samo znala...

Autor je doktorand sociologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću

[1] Vidi: Dragan Jovanović, Lutkari, u NIN: br. 3355 (2015),  Beograd.

[2] Žan Bodrijar, O zavođenju, Oktoih,  Podgorica, 1994, str. 75.

[3] Dragan Jovanović, Lutkari, u NIN: 3355 (2015),  Beograd, str. 60.

[4] Alain de Benoist, Komunizam i nacizam – 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), prev. Ivana Barišić, „Z. Hasanbegović“, Zagreb, 2005,  str.144.

[5] Isto, 145-146.

[6] Slobodan Reljić, Kriza medija i mediji krize, Službeni glasnik, Beograd,  2013, str. 234-236.

(Ukoliko želite da se uključite u AKCIJU 500 x 500 i skromnim prilogom pomognete Novi  Polis posetite sledeći link)