Dosije

Mišljenje

Dejtonski temelji Bosne i Hercegovine

Autor: Saša Aulić

19 godina od Dejtonskog sporazuma

Kako se približava 21. novembar tako u Bosni i Hercegovini (BiH), sada već tradicionalno, polako počinju da se intenziviraju polemike i javne rasprave o ustavnopravnom poretku i budućnosti zemlje. Tog novembarskog dana je, prije tačno 19 godina, u američkoj vazduhoplovnoj bazi Rajt-Paterson parafiran mirovni sporazum koji će, ne samo zaustaviti krvavi građanski rat, već istovremeno postaviti konstitucionalne temelje budućeg funkcionisanja tada ponovo integrisane BiH. Međutim, kompleksna državna struktura i složen politički sistem koji su proizašli iz Dejtona, otvorili su put različitim, pa čak i međusobno suprostavljenim interpretacijama tog sporazuma.

Različiti pogledi na Dejton

S jedne strane, politički predstavnici bošnjačkog naroda jednoglasni su u tome da su Dejtonski sporazum i njegov Aneks 4, koji je važeći Ustav BiH, imali samo jedan cilj, a to je zaustavljanje oružanog sukoba i implementacija mira u zemlji. Nakon što to bude ostvareno, svrha Dejtonskog sporazuma će biti ispunjena, dok će njegovi osnovni stubovi, konstitutivnost etničkih nacija i mehanizmi zaštite vitalnih nacionalnih interesa, biti prevaziđeni. Prema tome, kako nerijetko čujemo od bošnjačkih predstavnika, BiH treba nastaviti da funkcioniše kao građanska država u kojoj će konstitutivni biti isključivo Bosanci i Hercegovci, a ne Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kako je to definisano postojećim Ustavom. Takođe, spominje se i to da postojeća autonomija koja je Ustavom zagarantovana entitetima, ne može biti optimalan okvir za efikasno funkcionisanje države, stoga bi određene nadležnosti bilo neophodno oduzeti entitetima i prenijeti ih na zajednički nivo.
U isto vrijeme, unutar srpskog nacionalnog korpusa postoji širok konsenzus oko toga da etnička konstitutivnost tri nacije i visok stepen autonomije entiteta, što su dva ključna principa predviđena Dejtonskim sporazumom, ne smiju biti dovedeni u pitanje, niti mogu da budu predmet pregovora o ustavnim promjenama. Pored toga, rukovodstvo Republike Srpske konstantno poziva na povratak „slovu Dejtona“, odnosno doslovnu primjenu sporazuma i Ustava BiH koja bi podrazumijevala da se entitetima vrate njihove izvorne nadležnosti koje su intervencijama Visokih predstavnika u BiH prenošene na zajednički nivo.
Pozicija hrvatskog naroda prema Dejtonu je nešto kompleksnija. Budući da su svoj nacionalni entitet, Herceg-Bosnu, Vašingtonskim sporazumom iz 1994. godine dobrovoljno ugradili u tada formiranu Federaciju Bosne i Hercegovine, pitanje hrvatske federalne jedinice u Dejtonu nije ni razmatrano. Umjesto toga, Dejtonski Ustav je hrvatskom narodu garantovao konstitutivnost i ravnopravan položaj u odnosu na druga dva naroda u BiH. S druge strane, Vašingtonski sporazum, koji je poslije inkorporiran u Dejtonski, obezbijedio je Hrvatima ne samo ustavnu konstitutivnost u Federaciji Bosne i Hercegovine, već i teritorijalnu kompenzaciju u vidu četiri kantona sa hrvatskom većinom, od deset koliko ih ukupno ima. Imajući u vidu da bi svako raspakivanje Dejtonskog sporazuma dovelo u pitanje Ustavom zagarantovana prava etničkih nacija, pa samim tim i položaj hrvatskog naroda u BiH, jasno je zbog čega hrvatski predstavnici, i pored nostalgije za Herceg-Bosnom, takav scenario rijetko spominju.
Trnovit put do Dejtona

Vratimo li se dvije decenije unazad vidjećemo da je, uporedno sa ratnim sukobima, u BiH sve vrijeme trajao i vrlo dinamičan pregovarački proces, tokom koga su na dnevni red postavljani različiti mirovni planovi koji su imali za cilj da zaraćenim stranama ponude prihvatljivu viziju poslijeratne BiH. Ono što je još bitnije uočiti jeste to da je danas gotovo nemoguće ponuditi bilo šta suštinski novo u odnosu na ono što je već predlagano (i odbijeno) tokom tih godina. Ilustracije radi, ukratko ćemo predstaviti tri reprezentativna plana koja su se u pogledu budućnosti BiH razlikovala od Dejtona. Krenućemo redom.
Prvi u nizu neuspješnih pokušaja bio je Kutiljerov plan iz 1992. godine. Paradoksalno, plan koji je imao potencijal da na samom početku zaustavi eskalaciju nasilja, u svojoj suštini je bio najsličniji Dejtonskom sporazumu. Osnovni principi bili su nezavisnost Bosne i Hercegovine u postojećim granicama i unutrašnje uređenje na entitetskoj osnovi, samo što je, za razliku od Dejtonskog, Kutiljerov sporazum predviđao i treću, hrvatsku federalnu jedinicu. Sporazum su u Lisabonu potpisali predstavnici sve tri naroda, s tim da je bošnjački lider Alija Izetbegović nakon povratka u Sarajevo, iz još uvijek nedovoljno razjašnjenih okolnosti, povukao svoj potpis. Time je propao pokušaj da se BiH još 1992. godine uredi po federativnom principu i da se definiše kao samostalna, ali istovremeno složena država sa tri nacionalne federalne jedinice.
Naredne godine, nakon što se u čitavoj zemlji već uveliko rasplamsao rat, ponuđen je novi mirovni plan. Riječ je o Vens-Ovenovom planu, koji je predviđao da se teritorija BiH podijeli na deset nacionalnih provincija (regija), koje bi imale ograničene nadležnosti i ne bi bile teritorijalno povezane. Teritorijalna nekompaktnost nacionalnih provincija i nedefinisane ustavne garancije o ravnopravnoj etničkoj konstitutivnosti, bili su glavni razlozi zbog kojih su Srbi, i pored velikih pritisaka, odbili Vens-Ovenov plan. To je ujedno bio i posljednji mirovni plan koji nije do kraja uvažio neminovnost principa etničke konstitutivnosti u BiH.
Posljednji mirovni plan koji se po predloženim rješenjima suštinski razlikovao od Dejtonskog, bio je Oven-Stoltenbergov sa kraja 1993. godine. Prema ovom planu, BiH bi bila konfederalna zajednica sastavljena od tri konstitutivne nacionalne republike: srpske, muslimanske i hrvatske. Razlog zbog koga su ga bošnjački predstavnici odlučno odbili bio je taj što je plan predviđao da nacionalne republike, nakon dvije godine, na referendumu samostalno odluče žele li i dalje biti u sastavu BiH. Sasvim sigurno, legalizacija takvog referenduma bi disoluciju zemlje učinilo izvjesnom.
Sa Oven-Stoltenbergovim planom nestala je i ideja o Bosni i Hercegovini kao labavoj konfederaciji nacionalnih republika. Rješenja koja su u narednom periodu predlagana (Vašingtonski sporazum o formiranju FBiH, plan Kontakt grupe, sporazumi u Ženevi i Njujorku) bila su kompatibilna sa Dejtonom i kao takva su u velikoj mjeri inkorporirana u taj sporazum. U Dejtonu je konačni dogovor bio da je Bosna i Hercegovina država koja se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te da ima tri konstitutivna naroda, Srbe, Bošnjake i Hrvate. Aneks 4  Dejtonskog sporazuma, koji je istovremeno zvanični Ustav BiH, obezbijedio je mehanizam nacionalnog veta koji predstavnici konstitutivnih naroda mogu da iskoriste ukoliko procjene da neka odluka šteti vitalnom nacionalnom interesu jedne od tri etničke nacije. To je osnovni element konsenzualne demokratije u BiH, koji po pitanju ključnih nacionalnih interesa onemogućava preglasavanje bilo kog od konstitutivnih naroda. Ovaj mehanizam je ujedno i najčešće na udaru kritičara Dejtona, jer u praksi dodatno usložnjava proces donošenja odluka u BiH.

Revizija Dejtona-rušenje temelja BiH

Koliko god bilo teško osporiti to da je Dejtonski sporazum stvorio jedan složen i ne tako funkcionalan politički sistem, unutar koga donošenje odluka zahtjeva širok konsenzus konstitutivnih naroda, toliko je opasno previdjeti činjenicu da je to jedini oblik državnog uređenja koji Bosni i Hercegovini garantuje samostalnost i teritorijalni integritet , a oko koga su se predstavnici tri etničke nacije do danas usaglasili. Raspakovati Dejtonski sporazum u situaciji kada ni na vidiku nemate konsenzus tri etničke nacije o eventualnom uređenju postdejtonske BiH bio bi, u najboljem slučaju, neodgovoran i opasan korak u nepoznato. Štaviše, ako uzmemo u obzir lekcije iz bliže istorije i činjenicu da su mirovni planovi koji su nudili različite i drukčije vizije BiH redom propali, postavlja se logično pitanje da li je danas uopšte moguće ponuditi nešto suštinski novo, što već nije ponuđeno i odbijeno za vrijeme rata.

Imajući u vidu navedeni istorijski kontekst, kao i nepostojanje konsenzusa tri nacije o ustavnim promjenama, nameće se zaključak da je Dejtonski sporazum, sa svim svojim karakteristikama, zapravo jedini model državnog uređenja koji u sebi posjeduje kapacitet da multietničku, poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu i njene narode drži na okupu. Nepromišljeno srušiti dejtonske temelje, značilo bi dovesti u pitanje i sam opstanak BiH

Autor je operativni urednik Novog Polisa