Blog

Svi su političari isti ili kako dekonstruisati štetan politički mit

Saša Aulić, Banja Luka

Usudio bih se kladiti u to da ne postoji niti jedan punoljetan Srbin koji nije, aktivno ili pasivno, učestvovao u nekoj političkoj raspravi koja je zaključena tako što su se svi učesnici, bez obzira na prethodne nesuglasice, na kraju usaglasili oko toga da između političara zapravo nema nikakve razlike i da su svi bez izuzetka halapljivi kradljivci i lažovi kojima je jedini cilj da osvoje vlast, te da na tom putu niti jedan od njih ne mari pretjerano za sredstva pomoću kojih planira ostvariti ono što je naumio.

Da su krajnja generalizacija, pojednostavljivanje i žrtvovanje istinitosti jedini problemi koji sa sobom nosi ovakvo razmišljanje, možda ne bi ni vrijedilo da se neko ovim pitanjem pozabavi i da na to troši svoje vrijeme. Međutim, s obzirom da ova vrsta političkog rezonovanja, imajući u vidu masovnost koju je poprimila, povlači vrlo konkretne i štetne posljedice na pojedince i društvo u cjelini, čini se da bi ipak vrijedilo razmisliti o tome.

Čak i ukoliko prihvatimo problematičnu tezu da su baš svi političari, bez izuzetka, imanentno zle i moralno nestabilne osobe koje sopstveni interes stavljaju ispred dobrobiti naroda i države, ni tada ne možemo staviti znak jednakosti između njih u pogledu sredstava pomoću kojih ostvaruju svoje ciljeve. Drugim riječima, sa velikom vjerovatnoćom možemo pretpostaviti da bi ubjedljiva većina ljudi u nekoj lokalnoj zajednici ili državi, između dva kandidata, za svog lidera prije izabrala osobu koja namjesti nekakav tender ili bez konkursa zaposli zaslužnog člana stranke u državnoj agenciji, nego što bi na vlast dovela psihički nestabilnu osobu koja bi zarad megalomanskih ličnih ambicija bila spremna rizikovati bezbjednost građana i opstanak države.

Daleko od toga da bismo trebali opravdati bilo kakvu zloupotrebu vlasti i prihvatiti je kao normalnu (uključujući, naravno, i pomenuti primjer stranačkog zapošljavanja koje je posebno problematično u Srbiji i Srpskoj). Dovoljno je da pomoću navedene ilustracije shvatimo da pojednostavljena i banalna objašnjenja u politici, poput ovog „svi su političari isti“ ili „ne možeš se baviti politikom ako nisi u nekoj stranci“, nisu ni približno tačna koliko su široko rasprostranjena i duboko ukorijenjena u narodu.

Zbog čega je ovaj politički mit štetan, zapitaće se mnogi. Odgovarajući na ovo pitanje, poslužiću se jednim konkretnim primjerom. Krajem decembra prošle godine, na portalima u Bosni i Hercegovini se pojavila vijest da se poslanik u jednom kantonalnom parlamentu dobrovoljno odrekao poslaničkog paušala, te da je u budžet vratio nešto više od pet hiljada maraka, koliko je do tada primio na osnovu pomenute privilegije. Tom prilikom je pozvao i ostale kolege parlamentarce u BiH da učine isto, jer nije smatrao moralnim da pored poslaničke plate, poslanici uživaju i druge novčane benefite.

Pozitivno iznenađenje koje je u meni proizveo ovaj slučaj, postepeno se gasilo dok sam čitao komentare na ovu vijest. „Nakrao se dovoljno, pa mu više ne treba“, „šta je njemu pet hiljada?“ „ovaj je lud, vodite ga na psihijatriju“, „nećeš ti još dugo sjediti tamo“, „svejedno će uzeti kad mu opet zatreba“ – samo su neki od mnogobrojnih skeptičnih i, usudio bih se reći, zlonamjernih komentara koje smo tih dana mogli vidjeti na portalima. Čitajući sve ovo, zapitao sam se zašto bi u budućnosti bilo ko od parlamentaraca i drugih funkcionera krenuo stopama ovog nesrećnika koji se svojevoljno odrekao svojih privilegija? Poučeni njegovim primjerom i činjenicom da je zbog takvog gesta završio na stubu srama kao onaj koji se „dovoljno nakrao“, teško da će se neko od njegovih kolega odlučiti na sličan potez. A i zašto bi, objektivno, ako će masa, bez obzira na konkretne poteze pojedinaca, i dalje u glas ponavljati „svi su oni isti“?

Zamislimo sada suprotan scenario, odnosno da je većina građana pozitivno reagovala na ovu vijest komentarima poput ovih: „odlična vijest, konačno imam za koga glasati“, „pozitivno sam iznenađena, pratiću njegov rad“, „ipak nisu svi isti“ „hajde da ga podržimo i tako motivišemo i ostale da krenu njegovim putem“. Mislim da bi odgovorni građani koji su zainteresovani za budućnost svoje zemlje upravo na ovaj način reagovali i svojom masovnom podrškom pokazali ostalim političarima i funkcionerima da je ne samo moralno, već i politički korisno odreći se mnogobrojnih privilegija i na taj način omogućiti da se budžetska sredstva usmjere na korisnije stvari, podsticaj nataliteta, razvojne projekte i slično.

Nasuprot tome, negativnim poimanjem politike, kao djelatnosti koja utiče na živote svih nas i neprestanim ponavljanjem mita da su svi političari jednaki po svojoj moralnoj dekadenciji, zapravo ćemo od nje udaljiti sve one plemenite ljude koji bi se u politiku uključili iz najboljih namjera i želje da sopstvenim angažmanom doprinesu boljitku svoje zajednice. Na taj način ćemo, svjesno ili nesvjesno, dati vjetar u leđa jednoj negativnoj selekciji i politiku prepustiti najlošijima među nama, jer će se časni i pošteni ljudi i dalje ustručavati da preuzmu odgovornost za ono što je u svakom društvu najvažnije, a to je opšte dobro. Stoga, razmislite barem malo o ovome prije nego što sljedeći put progunđate kako su „svi oni isti“.