Blog

Zapadni imperijalizam i „kolateralne štete“ – od 12 banjalučkih zvjezdica do Ajlana Kurdija

Saša Aulić, Banja Luka

Kada je devetog novembra 1989. godine srušen Berlinski zid, nakon čega je uslijedila propast socijalističkih režima u Istočnoj Evropi, kao i Sovjetskog Saveza kao vodeće zemlje unutar tog bloka, oduševljenje ljudi s obje strane nekadašnje gvozdene zavjese bilo je na vrhuncu. Ne toliko zbog ideologije i činjenice da je liberalna demokratija definitivno trijumfovala nad propalim pokušajem komunizma, koliko zbog toga što su ljudi konačno pomislili da mogu odahnuti u nadi da će ravnoteža straha, permanentna nuklearna prijetnja i krvavi zastupnički ratovi postati prošlost, a da će unipolarni globalni poredak, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama kao liderom slobodnog svijeta, čovječanstvu napokon donijeti mir i blagostanje. Ipak, vrlo brzo se pokazalo da će ova očekivanja biti iznevjerena, a optimizam u velikoj mjeri neosnovan.

Deklarativna opredjeljenost zapadnih zemalja da svijet učine boljim i sigurnijim mjestom nego što je on to bio u hladnoratovskom periodu, bila je u disproporciji sa realnim stanjem, kao i sa potezima koje su SAD i njeni evropski saveznici na terenu poduzimali. Tada neprevaziđen i još uvijek dominantan, realistički pogled na svijet i međunarodne odnose, nalagao je da se što prije popuni geopolitički vakum nastao dezintegracijom Sovjetskog Saveza, te da se bivše socijalističke zemlje, kroz integracione procese u Evropsku uniju i Sjeveroatlanski savez, bez izuzetka uključe u sferu uticaja vodećih zapadnih zemalja. Budući da ozbiljnog geopolitičkog protivnika više nije bilo, a da su međunarodne organizacije poput Ujedinjenih nacija politički instrumentalizovane i pretvorene u impotentne brbljaonice, unipolarni imperijalni period mogao je da počne.

Podređenost Ujedinjenih nacija i Savjeta bezbjednosti politici tada jedine preostale supersile i njenih evropskih saveznika, kao i indiferentnost novog, navodno, boljeg i pravednijeg svijeta pod vodstvom SAD-a, najbolje je ilustrovao jedan događaj sa samog početka rata u Bosni i Hercegovini, tokom koga je bez ispaljenog metka ugašeno dvanaest tek započetih života. Riječ je, naime, o dvanaest banjalučkih beba, rođenih u maju i junu 1992. koje su preminule zbog nestašice kiseonika u banjalučkom porodilištu i zabrane Savjeta bezbjednosti (koju je u vazduhu kontrolisao NATO) da se neophodni kiseonik avionom dopremi iz Beograda, što je bio jedini način budući da je kopneni put bio zatvoren usljed blokade muslimanskih i hrvatskih vojnih snaga. Uprkos brojnim apelima upućenim međunarodnim i humanitarnim organizacijama, avion sa bocama kiseonika je nekoliko dana čekao dozvolu za poletanje, koju na kraju nije ni dobio.

Svijet je ostao nijem. Nije bilo medijske pažnje, protesnih šetnji, niti izraza solidarnosti sa porodicama tragično preminulih beba. Uz pomenuti odnos tadašnjih svjetskih lidera prema stradanju nevinih života, stravična je pomisao na to kolike bi tek razmjere poprimila ova tragedija da već krajem juna odlučnom operacijom Vojske Republike Srpske nije uspostavljen koridor prema Srbiji, čime je razbijena blokada i omogućen transport neophodnih životnih namirnica, uključujući i kiseonik za banjalučko porodilište. Međutim, neizbrisivi utisak koji je ostao jeste da su „dvanaest zvjezdica“, kako je Republika Srpska kasnije prozvala svoje najmlađe heroje, kao uostalom i sve druge žrtve tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, bile ni najmanje pažnje vrijedna kolateralna šteta u sklopu imperijalnih ambicija onih koji su odlučili da svijet skroje po svojoj volji, bez obzira na to kakve će posljedice takav poduhvat imati po druge zemlje i ljude koji u njima žive.

Pomenuti, zlokobni utisak o ljudima kao kolateralnoj šteti, još jedanput je došao do izražaja posljednjih dana, zajedno sa slikama sirijskih i drugih izbjeglica iz arapskih zemalja koje, rizikujući svoje živote, glavom bez obzira hrle ka Evropi, kako bi pobjegli od surovih ratova koji bjesne u njihovim zemljama. Mnogi od tih ljudi su, na putu ka bezbjednom evropskom tlu, vječno utočište pronašli u dubinama Sredozemnog mora, koje danas predstavlja jednu od najvećih masovnih grobnica savremenog svijeta. Među svim tim stravičnim fotografijama koje u posljednje vrijeme gledamo, prošle sedmice se po svom užasu izdvojila jedna, a to je slika bezživotnog tijela jednog malog dječaka na turskoj obali. Mediji su ubrzo po objavljivanju fotografije saopštili da se radi o trogodišnjem Ajlanu Kurdiju, rođenom u ratom zahvaćenoj Siriji i nastradalom tako što je zajedno sa svojom porodicom bježao iz haosa koji ga je po rođenju dočekao i u kome je proveo svoj tragično kratak životni vijek.

Vodeći svjetski mediji, kao i javnost zapadnih zemalja redom su izražavali svoju žalost pomenutim događajem, stavljajući ga u kontekst aktuelne izbjegličke krize i ponavljajući fraze o neophodnosti njenog rješavanja. Međutim, niko relevantan u SAD i Zapadnoj Evropi nije na dnevni red postavio osnovni problem i suštinsko pitanje, a to je vrijede li američka izuzetnost i bezpogovorno evropsko podaništvo koliko život Ajlana Kurdija i njegovih sunarodnika? Da li će se licemjerni Evropljani koji danas grade zidove i zatvaraju granice za sirijske izbjeglice konačno zapitati imaju li njihovi predsjednici i premijeri pravo da određuju drugim narodima koga mogu da izaberu i ko je dovoljno demokratičan, a ko mora da ode s vlasti, jer je u međuvremenu odjednom postao diktator? Hoće li američki, britanski i francuski građani, zgroženi ljudskom patnjom i sudbinom nesrećnih izbjeglica, ustati protiv svojih agresivnih vlada i pozvati ih da se prestanu miješati u unutrašnje poslove drugih zemalja?

Da li će evropske stranke i organizacije desne provenijencije, u kontekstu izbjegličke krize, prestati da koriste sramni argument o „ugroženosti hrišćanske Evrope“, jer isti zvuči degutantno imajući u vidu da je ta ista Evropa, integrisana pod kišobran NATO-a, do temelja porušila Libiju, aktivno učestvovala u destabilizovanju Sirije i drugih arapskih zemalja, čime je u velikoj mjeri i sama izazvala izbjegličku krizu sa kojom se danas suočava. Dakle, srušićemo vašu kuću, napraviti haos u dvorištu, onemogućiti vam normalan život, budzašto eksploatisati vaše resurse, a kada usljed bezizlazne situacije krenete u naše plodno dvorište, ispred njega ćemo podići zid, zatvoriti vam naše kapije i uz sve to se još pozvati na hrišćanstvo i odbranu Hristove vjere.

Postoji li onda rješenje, zapitaće se mnogi. Postoji, naravno, i sastoji se u tome da građani evropskih država, posebno onih koje aktivno učestvuju u američkim imperijalnim pohodima, masovno ustanu i napokon dignu glas protiv bezrezervne podrške koju njihove vlade pružaju destruktivnoj politici SAD-a, a koja neizvjesnom čini budućnost, ali i sam opstanak naše planete. U pogledu izbjegličke krize, to znači da bi svi Evropljani koji osjećaju nelagodnost i bijes, bilo zbog empatije ili animoziteta prema izbjeglicama, taj bijes morali da usmjere na uzrok, a ne na samu posljedicu. Ukoliko se i dalje budemo bavili samo posljedicama, zanemarujući uzroke koji do njih dovode, jedino što možemo očekivati jeste da „kolateralna šteta“ zapadnog imperijalizma vremenom bude tolika da svijet za koji smo pomislili da je pravedniji i bolji, nikada ne prestane da broji svoje ugašene zvjezdice, poput Milice Rakić i Ajlana Kurdija.

Autor je operativni urednik Novog Polisa iz Banjaluke