Blog

Borislav Pekić u političkoj stvarnosti Srbije

Aleksije Grgur, Gacko-Novi Sad

Ove, 2015. godine, navršilo se osamdeset pet godina od rođenja Borislava Pekića. U Srbiji, nenaviknutoj na obilježavanje i za nacionalnu kulturu značajnijih godišnjica, ova je prošlo gotovo nezapaženo. Nije mi namjera da u  ovom tekstu govorim o svemu onome što je na obilježavanju takve jedne godišnjice moglo biti kazano. Ovdje ću pokušati da se osvrnem na  one poslednje dvadeset tri godine, koliko ih je prošlo od Pekićeve smrti. Govoriđemo o današnjoj Srbiji i nastojati da odgovorimo na pitanje da li je srpskom društvu potreban Borislav Pekić. Ako jeste, pokušađemo da objasnimo zbog čega. Ukoliko nije – nećemo pokušavati ništa.

Borislav Pekić je sa životne pozornice otišao 1992. godine, u vrijeme tragičnog raspleta jugoslovenske drame, raspleta koji je potvrđivao Pekićevu tezu o nepostojanju linearnog vremena. Sve što se u godinama koje su prethodile dešavalo govorilo je o ispravnosti njegovog stava o cikličnom toku istorije. Sve to Pekić je već jednom doživljavao. Oživljavanje starih nacionalizama,  korumpiranost političke i dezorjentisanost intelektualne elite… Pekić je zapamtio 1941. Učestvovao je u nečemu  što bi se dalo nazvati cetinjskim odjekom beogradskog 27. marta. I prvi put doživio policijsku torturu (Pekić će, s obzirom na svoja kasnija iskustva sa policijom, reći kako od tog trenutka počinje njegov lični ciklični tok istorije). Kao jedanaestogodišnjak uvučen je u kovitlac istorije.  Trenutna svijest o značenju onoga što se oko njega dešava ovdje nije od presudnog znacaja. Ona će doći kasnije.

Čitajući Pekićeve intervjue  iz poslednjih godina njegovog života , nemoguđe je a ne primjetiti koliko će godine koje su uslijedile dati za pravo onome što je govorio. Borislav Pekić ušao je u politiku krajem 1989. godine, u predvečerje višestranačja u državnoj zajednici na izdisaju (u vrijeme svog osnivanja, decembra 1989. godine, Demokratska stranka bila je ilegalna organizacija).  Ulazak u politiku shvatio je kao nastavak borbe koju je cijelog svog života vodio. Unio je svoje iskustvo pisca i protivnika režima, iskustvo jugoslovenskih zatvora i britanskog parlamenta. Borislav Pekić je čitavog života proučavao istoriju i posmatrao politiku.  U književnost je  ušao utoliko ukoliko je ona bila bijeg od stvarnosti. Odlazak u London bio je isto to. Bježao je od politike, ona ga je pronalazila. Pekić nije  političar. Nije ni pisac u politici.On je u politiku  ušao kao žrtva političkog progona.

Pekiđ je, govoreći o izazovima, pred kojima se na novom istorijskom raskršću našao njegov  narod,  isticao  da je duhovna obnova neophodan preduslov opstanka nacionalne ideje. Ovaj proces bi se, po Pekiđu, odvijao paralelno, na dvjema tračnicama. Nacionalnom i demokratskom razvoju.  Danas, sa ove vremenske distance posmatrajući, ono sto je Pekiđ pisao i govorio još uvijek izgleda teško dostižnim. Nacionalno pitanje ostalo je otvoreno, s izuzetkom rubnih krajeva Srpstva, gdje je doživjelo tragično razrješenje  (Hrvatska i  Kosovo), tako da su današnji rubni krajevi  značajno bliže centru nego u vrijeme Pekićevog odlaska. Srbija se nije daleko odmakla od onog mjesta na kome ju je, 1992, ostavio Borislav Pekić.  Naprotiv, poslije kratkog izleta u demokratiju, zemlja je doživjela sunovrat i povratak u pretpolitičko stanje. Beznađe i apatija čine se još dubljim nego onda. Društvo nije izgradilo demokratske institucije, a nacionalni interes je ozloglašen.

Pekić je 1991. upozoravao na otvoreni problem sa albanskom nacionalnom manjinom na Kosovu i Metohiji i predlagao dijalog sa njenim predstavnicima. Ta ideja je od političke elite u Srbiji odbačena i prezrena, da bi danas ta, uglavnom,  ista politička elita - jer do nekih se pregovora ipak došlo, uz otežavajuću okolnost da je na Kosovu došlo da zamjene uloga i da je problem poodavno internacionalizovan, na našu štetu - prihvatala i ono što se do prije koju godinu činilo nezamislivim, usput to predstavljajući kao kompropis dvaju zainteresovanih strana. Kompromis sam po sebi nije nešto problematično. Sve u politici je kompromis, govorio je Pekić 1991. Kompromis je, po njemu, “druga reč za vladavinu prava i pravde”. “ Kompromis, međutim, ne znači odustajanje ili čak izdaju svojih stavova, već nastojanje da se oni s nekim tuđim izmire do mere obostrane koristi”.(1)

Sartr je intelektualca definisao kao savjest drustva. Intelektualac je taj koji ima sposobnost da predviđa i promišlja događaje. Ukupno stanje društva moguće je mjeriti na osnovu umnih i moralnih svojstava njegove intelektualne elite. Intelektualac je taj koji mjeri dubinu ponora u kome se jedno društvo našlo. Unutar srpskog društva, Borislav Pekić  je bio taj koji  je osvjetljavao dno ponora u kome smo obitavali. Nacionalna obnova je za njega predstavljala početak gradnje identiteta na iskopanim, pa urušenim temeljima. Suštinska promjena. Mijenjanje stvarnosti, a ne propagande.

Ovakvi stavovi na svojoj aktuelnosti nisu izgubili ni do dana današnjeg. Naprotiv, za ovih nešto manje od dvije i po decenije Srbiji se izdešavalo sve ono pred čim je Pekić strahovao.  Politička stvarnost slična je onoj od prije dvadeset pet godina, demokratske promjene svele su se na promjenu političkog sistema, ne i političke elite… Pitanje nacionalnog konsenuzasa danas se predstavlja retrogradnim oblikom kolektivne svijesti, a Narodna skupština lokalnim pazarištem, pretvorenim u loše osmišljen rijaliti program, nalik na parodiju Godarove ideje o “realnom filmu”. Društvenu scenu dodatno komplikuje i fenomen nepoznat političkoj praksi demokratizovanih društava – povlašćena (ili omiljena, kako god) opozicija - opozicija  bona fide, kako bi to rekao Pekić. Ukratko, situacija ista kao i prije 25 godina, samo malo lošija…

Na ovom mjestu se pitanje s početka teksta pretvara u: ”šta bi u ovakvom jednom društvu radio Borislav Pekić?” Jedini mogući odgovor je da bi Pekić predstavljao moralnu i intelektualnu paradigmu kritičke svijesti društva. Kao i onda kada je obnavljao Demokratsku stranku. Revitalizovao bi ideju demokratije. Pokušavao da rehabilituje  srpsko građansko društvo. Nastojao da spriječi trivijalizaciju najviših nacionalnih načela. Podsjetio na riječi Ljube Davidovića da “srbuje samo onaj ko pametno srbuje”. Uvodio dobre uzuse u politički život.  Otvoreno govorio o problemima sa kojima se društvo suočava. Objašnjavao Srbima da se Srpstvo i demokratija međusobno ne potiru. I tada bi, vjerovatno, kao i onda ostalo pitanje da li bi ga Srbija shvatila…

Moguće je da bi prošao još gore nego u komunizmu. Četrdeset osme su ga hapsili, devedeset prve  prebijali, danas bi ga vjerovatno razvlačili po tabloidima - što bi, samo po sebi, bilo dovoljan pokazatelj da nismo daleko odmakli od onda… Ipak, sve ovo su pretpostavke. Jedino što je jasno jeste pozicija koju bi Pekić zauzimao u današnjem srpskom društvu (uz malu ogradu, stoga što nam nije moguće znati da li bi Pekić sebi dozvolio da uz ovakvo jedno društvo stavi atribut “srpsko”). On je već do punoljetstva napravio sve svoje izbore. Ostalo je bilo na istoriji. Ona je ta koja je svojim cikličnim tokovima odredila da se mogućnosti izbora ovdje mnogo ne mijenjaju: ni za Pekićevog zemaljskog  života, ni do dana današnjeg. Sve što je kasnije dolazilo - Pekića je samo utvrđivalo.

Pekićeva pozicija u srpskom društvu je, kako vidimo, neupitna. Upitan je njegov status. Borislav Pekić svakako ne bi bio potreban vlasti. Opoziciji takođe (vjerovatno stoga što bi Pekićeva pojava narušavala opoziciono načelo bona fide). Borislav Pekić ovdje je potreban jedino društvu. Da bude njegova savjest. I tu je dobrodošao. Kao pisac i politički nevoljnik. Pekićevu književnost bezvremenom je učinio on sam. Za bezvremenost njegovih političkih stavova pobrinuo se istorijski usud naroda kome je pripadao.

Autor je student na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu

(1)  Borislav Pekić, ”Zlatno doba dijaloga”,Službeni glasnik, 2012.