Blog

Fenomenologija propalog društva

Dušan Mrdak, Beograd

Uvijek sam se pitao da li je darvinistička teorija primjenjiva i u društvenim okolnostima i stekao sam utisak da za to postoje mnogobrojni razlozi. Prevedeno na društvene prilike, teorija govori da će samo oni oblici organizacije koji se najbolje prilagođavaju svom okruženju biti u stanju da prežive. Međutim, pitanje je da li te organizacije vode prosperitetu ili propasti. Svjedoci smoda su u ovom našem dijelu svijeta već niz decenija, a rekao bih i vijekova, jad, bijeda i nesreća trajno stanje. Već preko dva vijeka naše društvo nije uspjelo ni da se uspostavi, a kamoli da napreduje u bilo kom pravcu. Da li to rezultat namjernog djelovanja vlastodržaca kao što kaže Darvinova teorija, ili je proizvod odustva bilo kakvog pristojnog nivoa organizacije procijenite sami.

Količina besmisla na ovim prostorima nikada se ne smanjuje, već se konstantno uvećava. Dug život ovdašnjih naroda u bijedi, kreirao je mentalitet čije su osnovne karakteristike prihvatanje nemoći kao životne sudbine i servilnosti kao životnog stava. Pasivnost u promišljanju i djelovanju je osnovna karakteristika populacije. Propalo društvo se doživljava kao neminovnost i prirodno stanje, te su svi pokušaji oporavka osuđeni na neuspjeh. Društvo nema više snage da se pobuni, u njemu su samopoštovanje i ponos zamrli. Vjeruje se demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti, i od njih se svakodnevno očekuje da objave kako narod živi. Sve loše što se dogodi se podrazumijeva, a kratki periodi mirnog života i zadovoljstva doživljavaju se kao dar sa neba. Čak i dobre karakterne osobine naroda, poput trpeljivosti, u ovim okolnostima dodatno pogoršavaju situaciju. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji i bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životima. Utjeha se nalazi u bolu, a ne u radosti. Život se shvata kao prelaz iz jedne nesreće u drugu. Etnocentrizam je veoma izražen, pa se skučeni dio svijeta u kojem ovdašnji narodi žive, doživljava kao slika cjelokupnog čovječanstva. Neobjektivnost je široko rasprostranjena. Minorni uspjeh se predstavlja kao istorijski, a gomila neuspjeha se uopšte ne posmatra realno i kritički. Prečesto se govori o nekim, nesporno uzvišenim momentima iz prošlosti, ali se to uglavnom radi kako bi se povećala sopstvena cijena, a ne bi se odala iskrena počast velikim ljudima i događajima iz naše istorije.

Nije velika mudrost zaključiti da se ovdje dugo živi u potpunom rasulu – obrazovnom, kulturnom, ekonomskom, a prije svega duhovnom i moralnom. Živimo u društvu bez cilja koje vode ili se pitaju razni opsenari i probisvjeti, ljudi treće klase koji su se dokopali vlasti pod plaštom demokratije. Šverceri, lopovi, neznalice i kriminalci zauzimaju važna mjesta u društvenoj hijerarhiji. Vještinom manipulisanja su maksimalno iskoristili neprosvećenost naroda. Shvatili su da potpuno nepismen čovjek razmišlja jedino u okviru konkretnih pojmova i nepristupačan je bilo zadovoljstvima bilo opasnostima koje pruža svijet ideja. Poluobrazovani ljudi su veoma podložni uticajima, a ovdašnji narodi se uglavnom sastoje od njih. Oni su u stanju da prihvate ideje, ali nisu stekli naviku da provjeravaju njihovu valjanost i djelotvornost. Mi smo očigledno hipnotisano društvo, društvo koje ne umije ni da glasa, dakle nije u stanju da se bavi ni sopstvenom sudbinom. Prosto je nevjerovatno kako je ovde moguće svašta reći i obećati bez ikakvih posledica. Drskost vlastodržaca ide dotle da oni koji su se za ovdašnje prilike nevjerovatno obogatili, naravno na štetu te iste države koju vode, poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što se može desiti. Jednom prilikom mogli smo da čujemo da je korišćenje telefona i  kupovina goriva luksuz. Međutim, pošto se ovdje narod ne obuva u istoj pameti, ta bezobrazna i drska izjava imala je kratkotrajan odjek.

Srž problema je u dugotrajnoj duhovnoj i moralnoj agoniji društva. Loše obrazovanje i siromaštvo su manje važni uzročnici problema. Zašto manji? Zato jer se dobar dio, inače malog broja obrazovanih i kompetentnih ljudi, baš zbog ljudske slabosti vrlo lako priklonio trulosti i pokvarenosti koje diktira vladajući stil života. Ljudi koji bi trebali da budu oslonac društva i izvlače ga iz ponora postali su dio spirale propasti, predali su svoju individualnost i postali bezlična masa, čija je glavna osobina neodgovornost i skrivanje iza drugog.Kada je riječ o siromaštvu, ako pogledamo u prošlost, posebno prema  naprednijim narodima, vidjećemo da su oskudica i nemaština često bili razlog za otpor, pobunu i revoluciju, posebno u okolnostima izraženog antagonizma, kada na jednoj, uglavnom ekstremno manjinskoj strani, cvjeta neviđena raskoš, na drugoj, sa ogromnom većinom populacije najdublje siromaštvo. To, međutim, ovdje nije slučaj. Duhovno i moralno blato u kojem se davi društvo onemogućilo je svaki otpor, uklonilo odvažnost i ponos. Stvorilo je strah, ropski karakter, međusobnu mržnju, nepovjerenje i spremnost na poniženje.Dok mane dobijaju privid vrlina, izopačenost se predstavlja kao primjer za ugled. Ljudi se upravljaju prostim nagonima samoodržanja te je opšti grabež sasvim uobičajena pojava.Uopšte nije bitno šta je zakonom dozvoljeno, već je bitno da li to pod zaštitom i okriljem bandoglavih moćnika.To je najvažniji razlog što se države sa ovih prostora ne uvažavaju i ne priznaju u svjetskim okvirima. Takve države smatraju se beznačajnim, besmislenim i besperspektivnim.

U takvom stepenu moralne i duhovne tuposti i zakržljalosti, sve vrijednosti civilizacije postaju devalvirane, a smisao izgubljen.Život se odvija u banalnosti, dok je kič osnovna odlika političkog sistema i vrijednosti društva u cjelini.Kič je prisutan je u nauci, umjetnosti, kulturi. Vlada svakodnevnim životom šireći besmisao, laku zabavu i spektakl. Veća je zainteresovanost na kakvom „projektu“ rade kvaziumjetnici, nego za projekte razvojnih inžinjera. Za mišljenje se ne pitaju obrazovani ljudi, vrhunski pisci i naučnici, već nedefinisane osobe.Ekspanzija kiča je sa jedne strane posledica zastrašujuće snage primitivizma, neinventivnosti i neukusa u svakom obliku vlasti, dok se sa druge strane udovoljava masama, za koje smo zaključili da uglavnom nemajuobrazovanje, te ne zalaze u zone apstraktnog i metafizičkog, što je osnovni preduslov za kvalitet.Da bi jedno društvo funkcionisalo i napredovalo, potrebno je da određeni korpus ljudi, bez obzira na veličinu države shvata suštinu i bude pokretač razvoja.Takvi ljudi su u stanju da s vremenom formiraju odgovorne društvene slojeve ili elite sposobne da usmeravaju šire društvene mase. To su ljudi jasne ideje, velike kreativnosti, istrajni i sposobni da naprave podvig u ovakvim vremenima, da pobijede neznanje i neukus većine.

Da bi se napravio kakav takav napredak, potrebna je jasna hijerarhija vrijednosti. Međutim, ona se ne može uspostaviti ukoliko se ne izađe iz moralnog sunovrata koji je i osnovni uzročnik propasti našeg društva.Dok traje agonija duhovne bijede, ubijeđen sam da nema izlaza. Bez morala, i ono malo pameti i obrazovanja služiće za lopovluk, mutne poslove i sulude ideje. Najveća odgovornost i krivica je, kao i što je uvijek bila, na nosiocima vlasti. Za dva vijeka ovim prostorima su vladale razne skupine. Pojedini na granici ludila. Gotovo svi režimi su bili totalitaristički, bez priznavanje bilo kog vrijednosnog sistema osim sistema moći i sile. Imam utisak da je to bilo putovanje vozom koji cijelo vrijeme putuje u pogrešnom pravcu, dok se mašinovođe, od kojih neki i ne znaju da voze, stalno mijenjaju, ali nikako da usmjere lokomotivu na pravi kolosjek. A pravi kolosjek je samo jedan. Afirmacija i davanje šanse najboljim i najumnijim.Tako funkcioniše normalan svijet. Na taj način se razvijala civilizacija. Sve ostalo je opsenarstvo, prevara i prazna demagogija. Bernard Šo je napisao: „Onaj ko je u stanju čini, a onaj ko nije, drži predavanja“.

Autor je magistar i doktorand na Fakultetu političkih nauka u Beogradu