Kultura

Redefinisanje muzike šapatom

Autor: Nikola Knežević

FKA Twigs, LP1

Iza umjetničkog imena FKA Twigs nalazi se Tahliah Barnett, britanska pjevačica i plesačica koja živi i radi u Londonu. Karijeru je počela plesanjem u spotovima Jessie J, a njen prvi muzički poduhvat bio je sjajan ali i previđen EP jednostavno nazvan EP1 koji je izašao 2012. godine. Sljedeće godine izlazi njen EP2 koji joj donosi i svjetsku popularnost, prvenstveno zbog opčinjavajućih numera “Water Me” i “Papi Pacify”. Ove godine FKA Twigs konačno izdaje i svoj debitantski album (opet jednostavno naslovljen LP1) koji je sasvim sigurno jedan od najboljih albuma 2014. godine. LP1 je nominovan za ovogodišnju nagradu Mercury koja se dodjeljuje za najbolji album u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj i koja je neka vrsta alternative nagradama BRIT, koje su mnogo komercijalnije i dominantnije. (Ako bismo BRIT nagrade nazvali muzičkim Oskarima onda bi Mercury nagrada bila muzički pandan Zlatnoj Palmi iz Kana).

LP1 nije album koji ćete pustiti u pozadini da bi ubili vrijeme ili da bi ga slušali nehotice dok surfate po internetu. LP1 je album koji se sluša od početka do kraja, sa slušalicama u ušima koje će vam bolje dočarati harmoniju glasova koji uz kakofoniju elektronskih nepravilnih ritmova proizvode pjesme koje hipnotišu ali i stvaraju blagu nelagodu u isto vrijeme. Upravo to konstantno smjenjivanje nelagodnih digitalnih zvukova i mističnih glasova FKA Twigs koji su na granici šapata tjera slušaoca da sa maksimalnom pažnjom odsluša album do kraja. Najveći uticaj na produkciju albuma ima venecuelanski producent Arca koji već sada predstavlja ime koje će redefinisati elektronsku muziku. Ovaj dvadesetčetvorogodišnji muzičar je bio jedan od vodećih producenata na posljednjem albumu Kanye Westa nazvanom Yeezus a nedavno je izašla informacija da će on biti producent i na sljedećem albumu islandske dive Björk. Arca zajedno sa imenima poput Lapalux, Actress, Evian Christ, Clams Casino i drugima predstavlja val eksperimentalnih producenata koji probijaju granice žanra i proizvode jedan nov, futuristički zvuk.

Upravo takav zvuk, koji predstavlja kombinaciju londonskih žanrova poput garaža, dabstepa i sve popularnijeg grajma koji potiču iz britanske andergraund scene, je prisutan na čitavom albumu LP1. Međutim FKA Twigs kombinuje ovakav zvuk sa svojim vokalima koji kategorijalno pripadaju sve prisutnijem žanru atmosferičnog elektro RnB-ja kojeg su popularizovali izvođači poput The Weeknda, James Blakea i sjajne BANKS. Ti njeni vokali u pjesmama su često nasnimljeni jedni preko drugih i po nekoliko puta, svaki put u različitom tonalitetu i to preklapanje glasova nam ponekad daje utisak kao da čitav jedan ženski hor pjeva određene dionice, što je uočljivo odmah na uvodnoj numeri „Preface”. FKA Twigs međutim ne koristi svoje vokale samo da bi postigla efekat hora, ona svoj glas koristi i kao instrument, na sličan način kao što to radi eksperimentalna umjetnica Holly Herndon. Glasovi na albumu se često stapaju sa zvukom sintisajzera i uz korištenje dosta eha slušaocu stvaraju utisak kao da pjesmu sluša u ogromnoj pećini u kojoj zvuk dolazi sa svih strana. Ako su za vas najbolji vokali oni koji imaju najveći raspon ili oni koji visoke tonove pjevaju na snažan i energičan način, onda vas Tahliah Barnett neće oduševiti i možda ćete smatrati da je njen glas poprilično slab. Ali budite ubijeđeni da je njen glas koji je nekada tih poput šapata u svakom trenutku takav sa namjerom i da je ona konstantno pod kontrolom. Jačina njenog glasa, podizanje i spuštanje tonaliteta u pravim trenucima, fokusiranje na tehniku glasa a ne na njegovu jačinu znatno podsjećaju na vokalna umijeća pjevačice Portisheada Beth Gibbons. Tehnika njenog pjevanja je autentična i zbog toga niko u muzici ne zvuči čak ni približno kao FKA Twigs. A upravo to je odlika inovativnih i vanserijskih izvođača.

LP1 na momente zvuči kao trip hop, što je osjetno u pjesmi „Video Girl”, a posljednja numera na albumu je zapravo pop pjesma. FKA Twigs dakle ne bježi od svojih uticaja već ih kombinuje i pretapa, baš kao što to radi sa svojim glasom i instrumentima, i proizvodi nešto novo što i nakon završetka slušanja ostaje u ušima slušaoca poput eha. Najupečatljivija numera na albumu sasvim sigurno je „Two Weeks” gdje ona, baš poput boginje u video spotu, pjeva kao da gospodari natprirodnim svijetom požude i strasti. Što se tekstova tiče, čitav album je izrazito erotski i izrazito ličan. Tahliah Barnett ispovjeda svoju požudu, svoju emocionalnost, intimu ali i samoću, prezir prema samoj sebi, ranjivost i usamljenost. Ove emocije se isprepliću iz pjesme u pjesmu. One se poništavaju ali u isto vrijeme i nadograđuju jedna drugu u jednom dualizmu koji je karakterističan za čitav album. Harmonija i disharmonija, požuda i prezir, intimnost i usamljenost. FKA Twigs sebe predstavlja kao božanstvo koje je ranjivo i koje uopšte nije savršeno.

Cjelokupan utisak koji FKA Twigs ostavlja može se dodatno poboljšati ako se pogledaju neki video snimci ili spotovi na kojima Tahliah Barnett pleše. Ne samo da njen rad redefiniše muzičke žanrove, on redefiniše i samu umjetnost. Ovaj multimedijalni pristup, kombinacija muzike, plesa i vizuelnih podsticaja sve je prisutniji u modernoj umjetnosti i kao takav se praktikuje i na lajv nastupima. Baš zbot toga su koncerti FKA Twigs i Arce jedan poseban doživljaj koji će sasvim sigurno ostati u pamćenju svakoga ko bude imao privilegiju da ih posjeti.