Dosije

Lijevi pogled na "Sporazum za rast i zapošljavanje u BiH" (treći dio)

Anđela Pepić, Banja Luka

U Uvodnom razmatranju sam predstavila šta je to sadržano u tekstu Izjave o principima pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, u kojoj se naglašava obaveza primjene mjera koje su predstavljene u Sporazumu za rast i zapošljavanje u Bosni i Hercegovini. U ovom tekstu osvrnuću se na predviđene mjere 2 i 3 iz Sporazuma, a koje se odnose na smanjenje prepreka zapošljavanju i poslovnu klimu. 

Prepreke zapošljavanju

U tekstu Sporazuma, navedeno je kako „Stvaranje radnih mjesta u privatnom sektoru je otežano značajnim administrativnim barijerama, potrebom davanja značajnih beneficija, komplikovanim i neusaglašenim zakonima u različitim nadležnostima, te suprotstavljenim tumačenjima sudova u oblasti radnih odnosa, što stvara nesigurnost kako za poslodavce, tako i za zaposlene. Nadalje, visoki troškovi započinjanja radnog odnosa idu pod ruku s visokim troškovima procesa prestanka zaposlenja koji uključuju zahtjev za plaćanje obaveznih otpremnina za 31 sedmicu u poređenju sa prosjekom od 25 u novim zemljama članicama Evropske unije. Teškoće u prestanku radnog odnosa će, prije svega, ozbiljno obeshrabriti poslodavce kod zapošljavanja radnika. Poslodavci moraju imati mjeru fleksibilnosti prije zapošljavanja skupe radne snage.“ (str. 6) Ovdje su autori teksta Sporazuma naveli šta se smatra problemima za stvaranje radnih mjesta i zapošljavanje. Međutim, čitanjem navedenog, stiče se utisak da je problem predstavljen isključivo iz perspektive poslodavca (u ovom slučaju privatnog sektora). Dodatno, argumentacija o visokim troškovima započinjanja radnog odnosa (čitaj: odluke poslodavca da nekoga zaposli) izraženim kao obavezne otpremnine u slučaju davanja otkaza radniku i/ili u slučaju odlaska u penziju (?!)). Postojeći zakonski akti u Bosni i Hercegovini, te kolektivni ugovori određuju da se iznos otpremnine nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada u FBiH zaposlenom isplaćuje otpremnina u iznosu koji nije manji od jedne trećine prosječne prosječne mjesečne plate isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca (član 100. Zakon o radu FBiH), dok je u RS procenat prosječne mjesečne plate koji se isplaćuje kao otpremnina odeđen Opštim kolektivnim ugovorom (npr. za rad od dvije do 10 godina - 35% prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu ili koja mu pripada u skladu sa kolektivnim ugovorom za svaku navršenu godinu rada; član 48 Opšteg kolektivnog ugovora).

Različiti izvještaji sindikata, inspektorata rada i organizacija koje se bave analizom poštovanja ekonomskih i socijalnih prava u Bosni i Hercegovini navode kako se otpremnine radnicima iovako ne isplaćuju redovno, odnosno da radnici koji prema zakonima i kolektivnim ugovorima imaju pravo na otpremninu budu uskraćeni za istu (i nikom ništa). Stoga je nejasno da se kao problem za zapošljavanje radnika navodi obaveza plaćanja otpremnine u slučaju da poslodavac odluči da otpusti radnika (iz kojih god razloga), a naročito zato što je otpremnina obavezna tek u slučajevima kada je radnik kod istog poslodavca u radnom odnosu (odnosno na ugovoru o radu) dvije godine i više (a u praksi je čest slučaj da poslodavac zapošljava prve dvije godine radnika na ugovor o djelu, zatim daje naredne dvije godine ugovor o radu na određeno, pa tek onda zapošljava na ugovor o radu na neodređeno). Što se tiče konstatacije o skupoj radnoj snazi, dovoljno je samo naglasiti podatak da je prosječna neto plata u Republici Srpskoj u januaru 2015. godine iznosila 812,00 KM (nešto iznad 400 evra), a sindikalna potrošačka korpa je pokrivena sa prosječnom platom tek 43,71% i vidljivo je da argument o skupoj radnoj snazi u ovom slučaju ne stoji. Koji su razlozi za ovakve konstatacije u Sporazumu za rast i zapošljavanje? Sasvim sigurno da ne idu u prilog zaštiti radnika, već isključivo gledaju onu stranu koja štiti poslodavce i omogućava im da dodatno krše prava radnika bez sankcionisanja, a sve kako bi se navodno osigurala veća zaposlenost (?!).

Autori teksta Sporazuma navode i probleme mladih prilikom zapošljavanja: „Zbog ograničenog radnog iskustva, još je teže za mlade da pronađu zaposlenje. Iz razloga što su često spremni da prihvate privremene aranžmane u cilju dobijanja nekog početka u životu, mladi su još više oštećeni i obeshrabreni restriktivnim praksama zapošljavanja, nedostatkom fleksibilnosti u kolektivnim ugovorima (između poslodavaca i sindikata) i preprekama za privremeni rad. Mladi se često nađu na sivom tržištu koje nudi malu ili nikakvu obuku. (...) Stoga, pristup poslovima treba da bude otvoren za svakoga, naročito za mlade ljude, te je potrebno eliminisati restriktivne prakse koje štite one koji su već u radnom odnosu.“ (str. 6) Da, činjenica jeste da mladi teško dolaze do zaposlenja, naročito stalnog. Međutim, konstatacija da su mladi oštećeni restriktivnim praksama zapošljavanja i nedostatkom fleksibilnosti u kolektivnim ugovorima je krajnje paušalna.

Naime, restriktivne prakse zapošljavanja dolaze upravo od samih poslodavaca koji u objavljenim konkursima za posao nerijetko zahtijevaju radno iskustvo, tako da mladi, iako posjeduju možda sve druge kvalifikacije iz konkursa ne mogu da ispune uslov prethodnog radnog iskustva (kako da steknu radno iskustvo ako se za bilo koji posao traži već prethodno radno iskustvo). Nadalje, čitanjem teksta Sporazuma dolazi se do zaključka da oni koji su već u radnom odnosu ne trebaju biti zaštićeni (a kako bi se mogli zaposliti mladi), odnosno ostavlja se mogućnost „fleksibilnosti“ koja praktično nosi u sebi nikakvu garanciju za zaposlene i mogućnost djelovanja poslodavaca na način da lako otpuštaju zaposlene koji su u određenom preduzeću duži period kako bi ih zamijenili sa novom generacijom mladih, a za koje je startna plata istovremeno i niža (manji radni staž, neiskustvo itd.) što znači da je taj radnik jeftiniji za poslodavca. Naravno, treba uzeti u obzir da su ovo „najgori“ slučajevi negativnog djelovanja poslodavaca prema radnicima. Potreba za otvaranjem većih mogućnosti za zapošljavanje mladih postoji, ali nikako ne na račun onih koji su već u radnom odnosu (valjda je cilj povećati broj zaposlenih, a ne jednostavno zamijeniti jedne sa drugim?).

Ono što je Sporazumom preporučeno kao set reformi tržišta rada u mjeri koja se tiče smanjenja prepreka zapošljavanju, jesu „mjere koje će:

•          promovisati regulisanje plata na osnovu vještina i učinka umjesto staža;
•          smanjiti administrativno destimulisanje pri zapošljavanju i uskladiti radno zakonodavstvo;
•          reformisati proces kolektivnog pregovaranja i utvrđivanja minimalne plate; i
•          aktivno promovisati uključivanje mladih u radnu snagu i omogućavanje privremenog zaposlenja.“ (str. 11)

Prva mjera koja je navedena najavljuje promjene u sistemu određivanja visine plata, koje će zavisiti od arbitrarne odluke poslodavaca koliko će da vrednuju nečiji rad, odnosno koju visinu plate će da odrede pojedinom radniku. Time se omogućuje veća moć poslodavca nad zaposlenim obzirom da je uspostavljanje nivoa plate na osnovu vještina i učinka uglavnom spisak želja poslodavca šta bi radnik i u kojoj mjeri morao da uradi. Već sada regulisanje plata na osnovu učinka je uglavnom zastupljeno u tekstilnoj industriji (koja bilježi i visok nivo kršenja radničkih i sindikalnih prava) kroz postavljanje visokih normi koje radnice (uglavnom su u pitanju radnice obzirom da tekstilna industrija zapošljava najviše žena) moraju da ispune, a čiji se nivo vremenom povećava i plate su na nivou minimalne plate (+/- 100 KM). Druga mjera nije prethodno potkrijepljena sa dovoljno navoda koje su to administrativne barijere koje destimulišu zapošljavanje, te na koje dijelove radnog zakonodavstva u entitetima se konkretno misli kada se traži usklađivanje (ne osporavam potrebu za usklađivanjem zakonodavstva kako bi svi imali jednak pristup svim ekonomskim i socijalnim pravima bez diskriminacije po osnovu mjesta prebivališta, ali u samom Sporazumu nije ponuđena argumentacija za zahtijevanje usklađivanja niti je navedeno u kojem kontekstu se ista traži).

Reformisanje procesa kolektivnog pregovaranja i utvrđivanja minimalne plate se, imajući u vidu sve prethodno rečeno, čini kao mjera koja usmjerava ka smanjenju uticaja sindikalnih organizacija u procesu kolektivnog pregovaranja, a kako bi se smanjio nivo minimalne plate koja se utvrđuje opštim kolektivnim ugovorom. Četvrta mjera navedena kao moguć odgovor na prepreke zapošljavanju ne donosi ništa novo obzirom da aktivnosti na promovisanju uključivanja mladih u radnu snagu već postoje (različiti programi i projekti, poput „Projekta zapošljavanja mladih“), a omogućavanje privremenog zaposlenja mladih nije sporno, barem što se tiče zakonske osnove (zakoni o radu u oba entiteta omogućavaju privremeni rad i zapošljavanje pripravnika). Ono što je problematično jeste da upravo omogućavanjem privremenog zaposlenja mladih (volonterski angažman, pripravnički rad i sl.) se mladima možda daje samo jednokratna „pomoć“ (u smislu prvog posla), ali ne i dugoročna sigurnost (nerijetko se poslodavci odlučuju ili na produžavanje angažmana mladih kroz ugovore o djelu ili ugovore o radu na određeno vrijeme, ili čak odustaju od daljeg angažovanja mladih nakon što im istekne pripravnički ili drugi oblik privremenog angažmana).

Poslovna klima i preduzeća

Sljedeće dvije mjere koje su navedene kao značajne u tekstu Sporazuma su poboljšanje poslovne klime i preduzeća. Kao argument za predviđene mjere, autori teksta Sporazuma navode da „Postoje razlike u registraciji i drugim procedurama između entiteta, naravno, ali to samo dodatno komplikuje i duplicira rad i nudi male garancije za potencijalne investitore. Bosna i Hercegovina je ionako prilično mala privreda i nema smisla dalje dijeliti ekonomski prostor. U konačnici, tržište može postati premalo za isplativost investicija. Usljed takvih faktora, preduzeća troše daleko veći dio svog vremena baveći se regulativom vlasti u Bosni i Hercegovini nego što je to slučaj u drugim zemljama.“ (str. 7) Argumentacija izložena u tekstu je vezana najviše za ono što se smatra preprekama za strane investicije. Razlike u registraciji i procedurama u entitetima (pa čak i kantonima) jesu vidljive i odražavaju se na poslovanje preduzeća u Bosni i Hercegovini. Međutim, u postojećoj ustavnoj strukturi i nije moguće imati organizovano poslovanje i zakonske propise vezane za iste na drugačiji način. Jedina mogućnost jeste pokušaj usklađivanja zakonskih propisa kako bi se omogućilo svima koji žele da pokrenu i/ili investiraju u određeno preduzeće da imaju jednak pristup i jednake uslove pokretanja posla i/ili investiranja.

Dodatno, argument o tržištu koje je premalo za isplativost investicija predviđa da će preduzeća poslovati isključivo na domaćem tržištu (da li zahvaljujući domaćoj proizvodnji ili povećanju uvoza obzirom da je značajan procenat preduzeća upravo uvoznički orijentisan, odnosno pripada sektoru trgovine odnosno vrši „eksport-import“ roba i usluga), umjesto da se cilja ka povećanju izvoza (obzirom da je i dalje izuzetno visok procenat uvoza u odnosu na izvoz). Dodatno, u tekstu se poredi BiH sa Crnom Gorom i Makedonijom koje su date kao primjeri napretka u ovim oblastima (a po osnovu upitnika Svjetske banke koji se provodi na uzorku od 360 preduzeća o različitim aspektima poslovanja u određenoj zemlji), iako su po pojedinim indikatorima ove dvije zemlje slabije nego BiH i upitan je učinak tog „napretka“ obzirom da je baš npr. Makedonija u 2013 i 2014. godini imala zabilježen značajan pad stranih direktnih investicija (a zbog kojih su vlasti u Makedoniji osigurale smanjenje poreza, oslobađanje od određenih poreza, subvencije za zapošljavanje radnika i plaćanje doprinosa i sl.), a čiji je iznos skoro za pola manji nego u BiH.

Nakon iznesene argumentacije o poslovnoj klimi u BiH, u daljem tekstu Sporazuma navedene su preporučene mjere za poboljšanje poslovne klime i približavanje regionalnom prosjeku (?!), a koje „podrazumijevaju:

•          skraćivanje broja i trajanja zahtjeva za pokretanje preduzeća;
•          ubrzanje postupka za dobijanje građevinskih dozvola i snabdijevanje električnom energijom;
•          usmjeravanje poreskih procedura radi jednostavnijeg poštivanja sistema.“ (str. 11)

Prva mjera koja se odnosi na skraćivanje broja i trajanja zahtjeva za pokretanje preduzeća jeste prihvatljiva, naročito ako se ima u vidu da je procedura za pokretanje preduzeća u Federaciji BiH značajno duža nego u Republici Srpskoj (gdje je uvođenjem jednošalterskog sistema registracije preko Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge – APIF skraćeno trajanje procedura oko registracije preduzeća i značajno olakšano pokretanje novog preduzeća). Međutim, ni to nije garancija da će to preduzeće koje se „brže“ registruje istovremeno i opstati na tržištu, odnosno da će poslovanje tog preduzeća biti uspješno i doprinijeti dodatnom razvoju ekonomije u BiH (primjer, u Republici Srpskoj je, prema podacima Poreske uprave RS u februaru 2015. godine registrovano „ukupno 273 poreska obveznika – pravna lica i 472 poreska obveznika – preduzetnika, dok je istovremeno odjavljeno ukupno 38 poreskih obveznika – pravnih lica i 206 poreskih obveznika – preduzetnika“). Druga mjera koja se odnosi na ubrzanje postupka za dobijanje građevinskih dozvola i snabdijevanje električnom energijom se ograničava dakle za one investitore kojima je potrebna pomenuta dozvola, a za pokretanje gradnje po različitim osnovama (izgradnja zgrada, poslovnih prostora i sl.).

Procedura dobivanja građevinskih dozvola u BiH uključujući i dane čekanja nakon predavanja neophodne dokumentacije iznosi u prosjeku 147 dana. Međutim, ono što je ovdje potrebno navesti jeste da iako je djelimično opravdano tražiti skraćenje procesa za dobijanje građevinske dozvole (a za potrebe pokretanja ekonomskih aktivnosti), s druge strane autori Sporazuma su potpuno zanemarili činjenicu da investitori često zanemaruju uticaj koji građevinske aktivnosti imaju na životnu sredinu (zakonska obaveza za dobijanje dozvole za gradnju je npr. izrada studije o uticaju na životnu sredinu), a što može dalje imati negativan uticaj na život građana u BiH (npr. smanjivanje zelenih površina u gradovima zbog izgradnje zgrada i poslovnih objekata čime se smanjuju „pluća“ grada i dostupnost svježeg vazduha, izazivanje poremećaja u prirodi uništavanjem ili ometanjem prirodnih staništa određenih biljnih i životinjskih vrsta itd.). Treća mjera nije dovoljno jasno formulisana jer se ne naglašava na koje poreske procedure se misli i kako bi to moglo dovesti do jednostavnijeg poštivanja sistema.

U suštini, cijeli set mjera predstavljen u ovom tekstu je usmjeren isključivo ka omogućavanju lakšeg pristupa i smanjenja troškova za investitore, bez dodatne analize šta konkretno investitori rade u Bosni i Hercegovini, odnosno koliko zaista doprinose razvoju ekonomije i društva, te koliko njihove aktivnosti utiču (pozitivno ili negativno) na socijalnu strukturu i životnu sredinu u zemlji. Jednostrani pristup isključivo sa aspekta kapitala (investitora) prema problemima koji su zastupljeni u BiH (uključujući loš položaj radnika, raslojavanje društva, nezaposlenost i dodatno zagađivanje životne sredine) sasvim sigurno nije poželjni modus operandi usmjeren ka istinskom rješavanju problema. Potreban je sveobuhvatan pristup koji će uključiti sve aspekte i dimenzije problema prilikom donošenja konkretnih mjera za njihovo rješavanje. 

 

Autorka je magistar menadžmenta i projekt menadžer na Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjaluci

 

Prvi deo teksta možete pročitati ovde

Drugi deo teksta možete pročitati ovde