Blog

Ljubazni ljudi, protesti i bioskop

Goran Radonjić, Podgorica

Nešto mi je uvijek smetalo u našoj potrebi da istaknemo kako se dopadamo strancima. Neka vrsta nezdrave potrebe za samopotvrđivanjem. „Kako se osjećate kod nas?“ „Divno, lijepa priroda, dobra hrana, ljubazni ljudi, lijepe žene.“ A šta bi, zaboga, gost, stranac, trebalo da odgovori? Da nam je prevoz loš, da su ulice prljave, da se na raskrsnicama trubi i psuje? Možda da nismo slobodni? Hoću reći, nije da mi smeta što postavljamo strance u ulogu Don Žuana, a „naše žene“ u objekat njihovog ocjenjivanja. Ima tu neke želje da tako, u svojim očima, potvrdimo da smo dio svijeta. Ironija je da tim zapitkivanjem samo potvrđujemo da to nismo.

Na jednom naučnom skupu jedan profesor sa Zapada imao je potrebu da nam kaže kako smo fini i ljubazni (nije pomenuo i žene). Nisam rekao kako je to nedopustivi kolonijalizam, da ne bih sasvim demantovao tu primjedbu, ali jesam pitao šta bi mislio neko o nama kada bismo komentarisali da su ljudi u Parizu, Londonu ili Njujorku baš fini i ljubazni. Uostalom, šta ste, rekoh, očekivali boraveći na jednom univerzitetu, i u susretu sa profesorima koji raspravljaju o načinima na koje u književnim tekstovima cirkuliše znanje i pitaju se da li suprotstavljanje i kritika postaju dio prakse koju žele da razobliče, te da li je subverzija uopšte moguća. Drugi primjer. Nisam o tome duže razmišljao tada, ali mi jeste bio neobičan natpis „Beograd je svet“ koji je nošen na čelu tromjesečnih protestnih šetnji studenata 1996/1997. To vrijeme izgleda danas kao davna prošlost i čovjek ga, valjda, mora posmatrati uz ironiju prema svojoj naivnosti, ali, ipak, i sa nostalgijom, ali to je druga priča. Ali, zaista, šta je trebalo da znači taj natpis i kome je bio upućen? Da li je trebalo da nas, učesnike tih protesta, uvjeri u istinitost te tvrdnje, ili one koji im se nisu pridružili? Možda one iz tog (tada dalekog i tuđeg) svijeta kome i mi, eto, pripadamo? Možda se tim opovrgavala neka suprotna teza, mada nju niko nije zastupao. Opet, ako je to ideja u koju vjerujemo, zar je neophodno da se ona pretvori u glavnu parolu?

Valjda je u igri bila i asocijacija na film „Živeti kao sav normalan svet“. Međutim, taj film, kao i njegov naslov, ironiše tu ideju, imajući u vidu prije svega konformizam. Jedno od ključnih pitanja jeste i u tome šta je to uopšte svijet, a pogotovo normalan svijet. Ta studentska parola neobična je i ako se posmatra u kontekstu, jer tada smo bili sve samo ne „kao normalan svijet“, pa kako ga god shvatali. Ratovi tek što su bili završeni (čekala nas je, mada to nismo znali, 1999. godina), na snazi je bilo ono što se tada nazivalo „spoljnim zidom sankcija“. Konkretna situacija, povod za proteste, takođe nije bila nimalo normalna. Možda je to bila neka vrsta vapaja. Da li stalnim isticanjem da smo dio svijeta zapravo sve više robujemo predstavi o sopstvenoj inferiornosti? Nešto kao čovjek koji se, šta god da nam priča, stalno zaklinje da govori istinu.

Najnoviji primjer. Gledao sam na TV prilog o „Pokretu za okupaciju bioskopa“. Uzgred, možemo se zapitati da li taj prilog, na javnom servisu, legitimizuje taj pokret, ili ga uključuje u institucije i samim tim definitivno ograničava. Karakteristično je da je za većinu sagovornika, članova pokreta, jedan od glavnih argumenata bio nešto u stilu da žele da budu dio normalnog svijeta (pominjala se i želja da se „ode odavde“). „Osećala sam se kao da sam deo sveta. Gledam Polanskog, druge filmove, kao da sam u Njujorku“, kaže jedna od njih. Čudna primjedba, s obzirom da je mnogo vjerovatnije da Polanskog sretnemo u Beogradu (možda u Drvengradu) nego u Njujorku, jer bi u Americi odmah bio uhapšen. Ali, važnije, zar nije taj pokret upravo i reakcija na jedan drugi, „Okupirajmo Volstrit“, koji je pokazao, između ostalog, da art bioskopi nisu najvažnija stvar, ali i nametnuo pitanje o mogućnostima subverzije? Sudbina njujorškog pokreta poznata je. A beogradski pokret, dok još traje, daje li nam nadu da je subverzija moguća još jedino u mjestima koji nisu postali dio „normalnog svijeta“?

Možda je, u tom smislu, i bolje što nas konformizam još nije sasvim osvojio, okupirao. Sa druge strane, ideja da se bude dio svijeta, sama po sebi, korisna je, možda nekad i neophodna. Problem je samo kako se ona argumentuje i kakav je njen konačni cilj. A on ne smije nikako biti da se prezre i odbaci baš sve što nas čini posebnim, i, ipak, drugačijim od drugih. Najzad, ako jednom budemo „kao sav normalan svijet“, to ćemo znati po tome što to niko neće pominjati. Šta ćemo tada okupirati, i da li će neko uopšte imati potrebu za tim? U međuvremenu, pozdrav iz Podgorice, grada u kome je bioskop simboličkog naziva „Kultura“ srušen, pa niko, i da želi, nema šta da okupira. Idemo ponekad u multipleks u tržnom centru, jedemo kokice i pijemo koka-kolu, gotovo kao normalan svijet.

Autor je docent na Filozofskom fakultetu u Nikšiću