Matriks

Fragmentirana stvarnost i kompartmentalizirano znanje

Milica Maksimović

Alsadair MacIntyre je škotsko-američki filozof moralne i političke filozofije, koji je  prepoznat kao radikalni kritičar modernosti i moderne moralne filozofije. Rođen je u Glasgovu 1929. godine, počeo je da studira filozofiju na Univerzitetu Mančester, gdje je i radio kao profesor, pune dvije godine. U svojim počecima, MacIntyre je bio marksistički orijentisan filozof/teoretičar, međutim njegova orijentacija se bitno mijenja onda kada je postao uznemiren zbog nesposobnosti marksista da uvjerljivo, u moralnom smislu, odgovore na zločine koji su se počinili u „komunističkim režimima“. Kasnije, u svom radu on će bitno slijediti tradiciju Aristotela i Tome Akvinskoga. Njegovo djelo „After Virtue: A Study in Moral Theory” se smatra jednim od najznačajnijih djela moralne i političke filozofije 20. vijeka. U njemu Alsadair MacIntyre ispituje istorijske i konceprualne korijene ideje vrline, pronalazi razloge njenog odsustva  kako u ličnom tako i javnom životu. Knjiga, takođe  predstavlja analizu i ocjenu moralne modernosti.

U knjizi After Virute, autor govori o fragmentiranoj stvarnosti, a ideju o  kompartmentalizaciji znanja on je izložio kroz nekoliko javnih predavanja na Univerzitetu Notre Dam u državi Indijana 2000 godine. Alsadair McIntyre kaže kako živimo u dobu duboke fragmentacije cjelokupnog života, mišljenja i znanja. Na prvi pogled, možemo pomisliti, pa dobro, fragmentacija je oduvijek postojala, oduvijek je znanje bilo podijeljeno na određene oblasti, discipline, oduvijek su postojale različite društvene uloge. Naravno da je to tačno, ali u ovom kratkom razmatranju, željela bih da zađem dublje u taj problem, u koncepte fragmentacije i „kompartmentalizacije znanja“ koje je MacIntyre razvio, da pokušam da rasvijetlim šta tačno pod tim autor podrazumijeva, kao i da pokušam da pokažem koje su posljedice te fragmentacije stvarnosti i znanja.

Najprije je potrebno da razmotrimo šta tačno označavaju fragmentacija i kompartmentalizacija. Pođimo jednostavno rekavši da fragment označava jedan dio, tačnije dio neke cjeline. U odnosu na cjelinu on ima uzajaman odnos, dakle, bez fragmenta ne postoji cjelina i obrnuto.  Međutim, da bi cjelina bila cjelina, mora postojati određena povezanost fragmenata. Mora postojati određena nit ili temelj  koji fragmete „drži na okupu“, koja svakom dijelu daje smisao, odnosno njegovu važnost i  jedinstvo (identitet, autentičnost). Ukoliko se fragment odvoji od cjeline, tačnije ukoliko se temelj koji fragmente drži na okupu ukloni, cjelina doslovno nestaje i ona se raspada na različite fragmente koji postaju biti autonomni. Uzmimo na primjer porodicu (zajednicu). Kada se temelj te porodice (zajednice) poljulja, onda se polako i ona kad-tad sama urušava, nestaje. Ako pogledamo stvarnost uočićemo jednu stvar, kaže autor, a to je kako je ona duboko fragmentirana, do dramatičnog nivoa u kome čovjek često nije u stanju da otkrije i osvijesti tako duboku egzistencijalnu nepovezanost i njen uzrok. Čovjek danas ne živi u dobu cjeline, već upravo ove razdvojenosti na posebne dijelove, koji su unutar sebe zatvoreni, i koji imaju jasno definisane pravila po kojima djeluju.  Zbog toga, mi se danas često okrećemo prošlosti, kako bi se vratili u doba koje je bilo cjelovito, tačnije doba koje je imalo kako Liotar kaže referentnu tačku.. Tu fragmentiranost možemo da primjetimo u svakodnevnom nivou, kroz naše odrastanje, zatim obrazovanje i kasnije stupanje u radne odnose itd.

Drugi pojam je kompartmentalizacija. Ovaj pojam dolazi iz oblasti arhitekture, a potiče od ideje da se određena građevinska struktura podijeli na više dijelova, ako bi u slučaju propadanja jednog dijela strukture, ne bi propala čitava struktura. Riječ je o nekoj vrsti ograničenosti, odnosno kako je definisano u rječnicima, kompartmentalizacija je ograničen pristup informacijama za osobe koje su izvan određenog entiteta, skupine. Kasnije je ovaj pojam uzet i u oblasti psihologije i dr. Disciplina, a nešto slično i naš autor nastoji da objasni.

Mi možemo reći da svako društvo ima ono što sociolozi nazivaju diferencijacijom sfera života, međutim koncept kompartmentalizacije koji je izložio MacIntryre je dosta komplikovaniji nego što se čini. komplikovaniji je u tom smislu, što mi više ne govorimo o društvenoj podjeli na određene sfere, nego kako autor novodi, riječ je tome o promjeni društvenih uloga, a te promjene mi sami nismo svjesni. Kompartmentalizacija i fragmentacija dakle, seže mnogo dublje od puke drutvene podjeljenosti, do nas sami, naše ličnosti. To je ono što autor naziva kompartmentalizacija. Sada ćemo vidjeti na primjerima kako to izgleda.

Autor uočavajući ovaj problem, polazi od svog vlastitog iskustva, tokom jedne konferencije na kojoj su učestvovali različiti rukovodioci elektroenergetskih kompanija. Naime, on kaže kako je svaki od njih  na suštinska pitanja davao različite odgovore, u zavisnosti da li su sebe smatrali odgovornim kao izvrši direktori jednog sektora ili pomoćni radnici ili neki drugi. Odnosno njihovi stavovi su se mijenjali u zavisnosti od njihovih uloga. Unutar svake od tih uloga određene norme diktiraju kakve će se odluke donositi, a kakve će biti marginalizovane. U slučaju elektroprivrede oni  nisu mogli zajednički da se pozabave, pa kao ozbiljnu alternativu ponude smanjenje ukupnog nivou potrošnje energije, sve dok su govorili iz sfere aktivnosti kao rukovodioci elektroprivrede.  On uzima ovaj jednostavan primjer kao primjer klasičnog modernog fenomena, koga naziva kompartmentalizacija. Ona, kaže autor  ide dalje od diferencijacije uloga i institucionalne strukture, i ima svoju sopstvenu strukturu koja je vođena specifičnim normama u nezavisnosti od drugih sfera.

 

“The case of J” (Slučaj osobe J)

 

Da bi smo tu duboku raslojenost kako društvenu tako i individualnu bolje razmotrili, daćemo još jedan primjer, kojega je autor hipotetički zamislio. U knjizi „Social Structures and their Threats to Moral Agency“, autor daje jedan primjer kojeg on naziva „The case of J“ (slučaj „J“). Naime, riječ je o jednoj osobi “J”, koja živi u društvenom poretku, gdje su društveno uloge bile obično jasno definisane. U takvom društvu odgovornosti su dodijeljene svakoj ulozi i svaka sfera aktivnosti struktuirana ulogama je bila jasno razgraničena (fragmentirana). Za one koji su zauzeli te uloge, neispunjavanje datih obaveza, značilo bi dodjeljivane sankcija. Ključni moralni koncept koje je „J“ naučio/la bili su koncepti dužnosti i odgovornosti. Njegova osnovna moralna uvjerenja su bila ta da svako od nas duguje drugima, time što obavlja svoje ili njemu dodjeljene dužnosti, ispunjava te odogovornosti i ne ulazi u oblasti koje se ne tiču njega/nje. Filozofski gledano, to bi odgovaralo Platonovom shvatanju pravde kao zahtjeva da svako radi svoj posao i da se ne miješa u druge poslove , i Kantovom „vršiti svoju dužnost, samo zato što je to dužnost, a ne zarad nekog drugog cilja. Međutim, vratimo se sada osobi „J“. Naime, on je u društvu bio ugledni građanin koji je zauzimao više uloga. Bio je otac, pa blagajnik svog sportskog kluba, u ratu je bio oficir, zatim, radio je na željeznici, gdje je bio odgovoran za raspoređivanje i slanje vagona. To je obavljao na način koji je od njega zahtjevala data pozicija, a uključivala je to da on uredno i odgovorno prati koji vagon, kada kreće i gdje, koliko ih je poslano, ali njegov posao nije bio taj da on ima uvida u to šta se nalazi u tim vagovnima. Time je stekao naviku da se ne obazire na ono što se njega ne tiče. On nije znao da se u tim vagonima nalaze Jevreji, Srbi, Romi, koji su slani u logore. Kada je nakon svega upitan da li je odgovoran za stradanje svih, on je rekao da nije, zbog toga što je njegova uloga bila ta u kojoj je on samo obavljao ono što se od njega zahtjevalo, time odgovornost za krivicu on ne osjeća. Imajući u vidu gore navedeno, možemo zaključiti da ukoliko prihvatimo to da je stvarnost fragmentirana, na oblasti koja imaju autonomne skupove normi i ponašanja, a koja se tiču prilagođavanja i efikasnosti, onda ispada da nemamo prava da pripisujemo krivicu osobi „J“, jer je on zaista obavljao ono što se od njega tražilo.

Ova autonomija, koja je karakteristična  razgraničavanjem sfera je pojačana stepenom u savremenim društvima u kojima srećemo ljude koji se ponašaju u određenoj sferi na jedan način, a u drugoj na potpuno drugačiji način. Pojedinac u takvom društvu je potpuno rastrzan u svojim različitim ulogama, time što mijenja jednu ulogu za drugu i jedan skup aktivnosti za drugi pa se u porodičnoj ulozi ponaša kao pobožan i pažljiv otac i stub određene porodice, na radnom mjestu kao pojedinac koji gleda samo vlastitie interese, toga kako zaraditi što više, u društvu kao hladnokrvni građanski subjekat koji se vodi principom  „ništa me se ne tiče“ itd. To samo nagovještava na jednu činjenicu, a to je da je pojedinac u savremenom društvu razlomljen na različite indentitete, iskustvo identiteta (cjeline) kao trajnosti ga povremeno obuzima, time što poželi u nekim trenucima i da je dobar suprug, i da je dobar i pošten radnik, kao i savjestan građanin, ali stvarnost ga demantuje. Frederih Džejmson (Frederic Jameson),u poznatom djelu Postmodernizam-logika kulture kasnog kapitalizma navodi da je to decentriranje ranije centriranog subjekta i morala i psihe. Džejmson ide toliko daleko da čak subjekta postmoderne karakteriše kao „šizofrenog“, koji upravo uslijed stalnih promjena svog identiteta, uslovljenog kulturom postmoderne živi u večnoj sadašnjosti i nije u stanju da kreira linearni životni narativ.

Što dalje znači da, živeći u skladu sa nedosljednim morlanim standardima, mi u različitim „dijelovima“ našega života gubimo moralni i psihološki integritet i postojanost.  Modernost je taj moralni integritet u potpunosti razbila i on je time raspršen među različite društvene uloge.  Postali smo  dobri menadžeri, dobri graditelji, dobri naučnici, ali ne možemo da budemo dobri ljudi.

 

Kompartmentalizirano znanje

 

Prema MacIntyre, proučavanje fenomena kompartmentalizacije je takođe bitno i za raspravu o univerzitetskom životu, iz dva razloga. Prvo, zato što nam sami univerziteti govore o nedostatku jedinstva. Ono što je kompartmentalizovano nema zajedničke vizije, što kada se primjeni na znanje i na studije, gotovo nužno dovodi do fragmetacije samog znanja. Danas postoje različite  discipline , prirodne, društvene, informatičke i dr. Svaka od njih tumači stvarnost na određeni način, ali mi i  dalje ne možemo da kažemo da je ta stvarnost cjelovita/objektivna, iako se kunu u istu.  U tom smislu, to dovodi i do sterilnosti u pokušaju da se rješe veoma složeni problemi, koji zahtjevaju jedinstvo nauka. Jasno je onda da ovo predstvalja karakteristiku današnjeg univerzieteta. Drugi, veoma bitniji razlog je, da stvaranje razdvojenih disciplina onemogućavaju pojedincu da shvati da je znanje fragmentirano, time je dijalog između različitih “dijelova” znanja postao nemoguć, a ono što je najtragičnije jeste to da se gubi sposobnost dubokog razmišljanja, ili uopšte razmišljanja.

Navešćemo jedan primjer koji je dosta popularan, a to je pitanje legalizacije abortusa u SAD. Jedna strana debate, oslanjajući se uglavnom na određeno tumačenje hrišćanske etike, tvrdi da abortus treba da bude zabranjen, budući da on predstavlja klasično ubistvo (fetus kao ljudsko biće), dok druga strana, obično oslanjajući se na koncepciju privatnosti ili prava, tvrdi da žene treba da imaju pravo da donesu odluku o prekidu trudnoće te  stoga, abortus, iako je možda moralno problematičan, zaslužuje zakonsku zaštitu. U oba slučaja, zaključak slijedi iz premisa, ali početne premise su nekompatibilne i ne postoji način da se postigne saglasnost svih za bilo koji skup premisa, niti postoji bilo kakav dogovor o tome koja vrsta argumenta bi mogla da postigne konsenzus, i time rasprava postaje biti besmislena. Oni koji su uključeni u ove filozofske i političke debate, u većini slučajeva tvrde kako su njihove premise objektivne, zasnovane na razumu i univerzalno primjenljive, i time koriste jezik morala kako bi stekli veću pozornost i prihvatljivost. Oni uopšte ne pokušavaju da ubijede druge argumentovanim dokazom, jer da bi se njime koristili, morao bi postojati zajednički, (a ne fragmentirani) dogovor o dobru za ljudska bića, međutim savremeni moralni diskurs je sačinjen od fragmenata moralnih tradicija. Različiti  učesnici debata koriste pojmove „vrlina“ „dobar život“ „prava“ „dobre posljedice“, oslanjajući se na definicije različitih istorijskih mislilaca. Dakle, dio razloga zašto ne možemo da postignemo racionalan dogovor jeste taj što, svoje stavove formulišemo, koristeći koncepte nekih filozofa/teologa, a pritom ih uopšte  ne razumijemo.

Autor porijeklo ove rascijepljenosti vidi u prosvjetiteljskom pokušaju odbacivanja aristotelovske tradicije morala, i znanja. Istorija moralne filozofije, od prosvjetiteljstva pa nadalje, kako to MacIntyre tvrdi, istorija pokušaja da se uzemlji moral u nečemu drugom osim ljudskog telosa, dočim, Aristotel navodi da ne razmatra dobro po sebi, nego ljudsko dobro, ono što je u ljudskom dobru najviši i krajnji cilj.

Oslanjajući  se na Aristotelovu tradiciju, autor istovremeno  kritikuje savremeni kako moralni diskurs, tako i sistem obrazovanja koji je ovo potonje u potpunosti zaboravio. Znanje i obrazovanje ne predstavljaju danas cilj nego sredstvo koje ne zahtjeva nikakva nova promišljanja sve dok je opravdano tržištem, mobilnošću, kvalifikacijama i dr. Ovakvo obrazovanje nije obrazovanje, već je neobrazovanje, kako Lisman (Konrad Lismann) navodi, a društvo ne obrazovano, nego neobrazovano, uprkos svim tehnologijskim mogućnostima i dostupnosti. On zvuči dosta pesimistično kada navodi da je moralni sadržaj našeg obrazovnog sistema jednostavno odraz moralnog sadržaja našeg društva. Da je drugačije, zadatak obrazovnog sistema bi bio taj da „proizvodi“ mlade ljude i profesore, intelektualce i dr, koji će se suprostaviti takvom sistemu, dok su oni, kako navodi izgubljena nada kulture zapadne modernosti.