Pretraga
Pronađite nas na
 

Pošalji prijatelju

Matriks

Warcraft (film)

Jevanđelje vojevođenja

Darko Kovačević, Subotica

Zovi Bovi (Duncan Zowie Haywood Jones), sin Davidov, nakon poprilično interesantnog filmskog prvenca „Mesec“ (Moon, 2009) usudio se da isfilmuje legendarnu ratnu stratešku igru „Vorkraft“. Ukratko, radi se o fantazijskom svetu Azerot, gde se pretežno ljudi i pretežno orci kolju do istrebljenja, uz pomoć i odmoć drugih fantazijskih beštija. Serijal je započet davne 1994. godine, u vreme kada su Srbi (kao i Orci u igri) bili zaokupljeni inflacijom sopstvene državne tvorevine. Kalifornijski Blizard (Blizzard Entertainment, Inc) u potonjim godinama brzo je izbacivao nastavke i dodavao nove rase, karaktere i detalje u svet Azerota, da bi sve to danas naraslo na ozbiljan paralelni univerzum čiji milioni zombifikovanih igrača ovoj sve pohlepnijoj korporaciji donose oko milion zelembaća profita dnevno.

Film se može pogledati, ima puno šarenih piksela, ali je potpuni promašaj na narativnom planu, gde više liči na podužu prvu epizodu nekakve serije. Autori nam iscrtavaju jedan hantingtonovski podeljen univerzum na dobre (ljude) u dobrom blistavom svetu i rđave (orke) koji u najezdama navaljuju na kraljevstvo ljudi zato što je njihov svet uništen, a onda nam, kao i svi petparački umetnici, pokazuju da su u osnovi sva bića ista, samo se kulture razlikuju, dok su za sukobe i ratove krivi rđavi lideri. Pored nerviranja okorelih filmofila koji zaziru od invazije video-gejminga u druge, nazadnije umetnosti, film „Vorkraft“ očito pokušava da zapodene bioskopski serijal, pa nam, kao da smo već svi ometeni u razvoju, objašnjava osnovne pretpostavke Azerota, te nas smara političkom korektnošću i dvodimenzionalnim karakterima do kojih nam nimalo nije stalo. Sve to bez i trunke autorske smelosti, cenzurisano pravilima tzv. slobodnog tržišta.

Ne bi ovo holivudsko maslo vredelo traćenja ćirilice, da nije u sebi nosilo ogroman potencijal. Naime, treća igra Vorkraftova imala je priču koju bi vredelo ispričati. To je priča o paladinu princu Artasu, koji pokušava da spase svoje (i ćaćino) pastoralno kraljevstvo najezde kojekakve kuge koja zombifikuje seljaštvo. Artas se sa toliko žara bori protiv sila mraka, da vremenom poprima zilotske osobine. Katarza priče je kada Artas od paladina postane nekromant, od protagonista se odmetne u antagonistu. Magbetovski obrt karaktera imali smo, dakako, i u „Ratovima zvezda“ u liku Anakina-Vejdera (ne zaboravimo pretvaranje republike u imperiju), doduše raštrkano i razvodnjeno u tri (dosadnjikava) filma, ali je „Vorkraft“ zaista mogao briljantno da ispriča tragediju o nekrofilizaciji i nekrofilstvu lidera, otpadništvu-povratku primitivnih oraka i nepodnošljivoj lakoći zombifikacije gordih ljudi. Šteta, velika šteta što nije započeto trećom pričom.

Velim vam, onako usput, da je i „Novi zavet“ daleko interesantniji kada se poslednja knjiga (Otkrovenje) pročita kao prva. Tada sve dobija drugačiji smisao.

Ostavite komentar

Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije sajta NoviPolis. Ipak, po postojećem Zakonu o javnom informisanju NoviPolis odgovara za sve sadržaje koji se nalaze na njegovim stranicama, pa u skladu sa tim zadržava pravo izbora komentara koji će biti objavljeni, kao i pravo skraćivanja komentara. Komentare uvredljive sadržine, kao i komentare za koje sumnjamo da su deo organizovanog spinovanja javnosti, nećemo objavljivati.

Ostali komentari